Sve opklade na spomenike - manija sećanja na balkanski način

piše: Ana Milošević 

 
Dok širom Sjedinjenih Država, spomenike Konfederacije uklanjaju ili premeštaju, Ana Milošević razmatra “maniju sećanja” na Balkanu i različita značenja i svrhe spomenika. 


izvor: balkanist.net


 Na skorašnjem simpozijumu o Evropskom sećanju, pitala sam tri eksperta za suočavanje sa  prošlošću o putu ka pomirenju. Da li počinje kao politički proces ili treba da bude započet zbog kolektivne potrebe da se pomirimo sa prošlošću? Nisu mogli da mi daju jedinstven odgovor. I pore toga, svi su bili čvrstog uverenja da postavljanje spomenika doprinosi i pomirenju i različitim načinima prihvaćanja prošlosti. 


Pre nego što je spomenik rođen iz bronze ili kamena, za njega su već vezane različite želje o njegovoj budućoj nameni. Neki mogu verovati da će taj spomenik podići svest o kolektivnoj tragediji ili da će osnažiti marginalizovane zajednice. Za druge, spomenik treba da pomogne u suočavanju sa problematičnom prošlošću, ili da stvori narativ oko zajedničke istorije sa ciljem da smiri društvene napetosti i doprinese pomirenju. Lista želja je podugačka. Mnoga različita očekivanja su usmerena na jedan komad kamena, betona ili gvožđa, i mnogi spomenici prožeti različitim željama podignuti su širom Evrope u poslednjih 20 ili 30 godina. Sećanje i spomeni su  postali dominantan način komunikacije o prošlosti (ne budimo uobraženi pa da kažemo “o istoriji”). Ali ovaj proces je više od same izgradnje spomenika: sećanja su takođe deo rastućeg biznisa, usmerenog na memorijalni turizam, stvaranje tradicije i kupovinu suvenira. Hranimo se sećanjima, simbolično i bukvalno.  
  
Jedno od mesta gde je globalna manija sećanja očigledna je deo sveta za koji je Vinston Čerčil tvrdio da “stvara više istorije, nego što može da svari”: Balkan. 
  
U balkanskim zemljama sećanja, istovremeno se čini da se prisećamo svega i da se ne sećamo ničega. Podižemo spomenike vladarima iz prošlih milenijuma kojima utvrđujemo kontinuitet sa savremenim državama kako bi učvrstili njihovo krhko postojanje. 
  
Istovremeno, majstorski zaobilazimo načine da očuvamo spomen na lidere poput bivšeg predsednika vlade, reformatora Zorana Đinđića, koji je ubijen pre manje od dve decenije. Ponekad kroz naše učestvovanje u gradnji spomenika, tvrdimo da se “sećamo” stvari koje nikada nismo sami iskusili. Širom Balkana podignuti su spomenici  u čast događaja, stranih velikodostojnika i državnika koji sa regionom nisu imali nikakve veze. Na kraju, koristimo spomenike kako bi ismevali sopstvenu maniju sećanja. Mostarski spomeniku legendarnom majstoru borilačkih veština Brusu Liju, stvoren je kao simbolični izraz neutralne solidarnosti u etnički podeljenom Bosanskom gradu: svojevrsni krik protesta protiv daljeg prisvajanja javnog prostora za izražavanje ratnih nepravdi kao dela šire politike sećanja. 
  
Naše diznifikovane zemlje sećanja često namerno mistifikuju sopstvenu(e) prošlost(i) kombinujući božansko i profano, demaskirane istine i bele laže. Heroji su često zlikovci, a zlikovci su takođe i heroji. Porazi su pobede, a krajevi su počeci. Ono što postoji danas je siva zona, u kojoj je skoro sve otvoreno za interpretaciju. No, šta tačno znači podići danas spomenik na Balkanu?  
  
Na ovom mestu, želim da podelim dve misli. 

  1. Postavljanje spomenika na javnoj površini kako bi se sačuvalo sećanje na tragični događaj (percipiran kao kolektivna tragedija) je politička izjava.
  2. Postavljanje spomenika je igra nultog zbira. Višak u proizvodnji spomenika stvara rezultate suprotne od njihovih prvobitno proklamovanih ciljeva. kada ovo postane široko rasprostranjena praksa, postavljanje spomenika ima veoma ograničen uticaj na društvo.


  
Pre nekoliko godina, moj prijatelj me je pozvao kako bi se raspitao gde može naći zastave svih država bivše Jugoslavije. Od kako se ja sećam, zastave su bile državni simboli koji su bili ekskluzivno postavljani samo na vladine zgrade. Svojevremeno Titova slika je bila u svakoj učionici, a zastava Jugoslavije se lepršala na školama, bolnicama i zgradama javne uprave. Prvi put sam videla zastavu na privatnoj svojini 2009. na Kosovu, gde je svako domaćinstvo postavilo novu plavu zastavu kako bi proslavili prošlogodišnje proglašenje nezavisnosti. Moj prijatelj  ima preduzetničke veštine i brzo je shvatio da postoji tržište za zastave, značke, kape, šolje i mnoge druge vrste  etno-nacionalnih aksesoara. 
  
Ovi proizvodi se prodaju dobro ne samo u dijaspori, već i tokom godišnjica ili sportskih događaja. Postali su nerazdvojni deo mnogih spomenika. Tokom skorašnjeg putovanja kako bih obavila terenski istraživanje na granici Srbije i Hrvatske (pogledajte #zg2bg), nisam mogla a da ne primetim da mnoge sveće upaljene na spomen mestima imaju slične simbole i zaštitne znakove. 
  
Prisetila sam se prijatelja sa početka ove priče kada sam kupovala suvenire u Skoplju, Vukovaru i Beogradu: istorijske ličnost iz bliske i ne tako bliske prošlosti uspevale su da pronađu put do vrata našeg frižidera. Stari kraljevi, gospodari rata iz devedesetih, sveci i predsednici: postoji širok asortiman meomarabilije stvoren da zadovoljio svačiji ukus za odgovarajućom i lako prepoznatljivom prošlosti. Poenta koji želim da vam prenesem se ne odnosi nužno samo na veliko ekonomsko tržište svake vrste etno-nacionalnih memorabilija na Balkanu. To je takođe i isto političko “tržište” u kojem se različiti akteri takmiče za sopstvene narative prošlosti i njihova shvatanja istorije. Radeći to, oni se hrane simbolizmom koji dobija novi život kroz memorializaciju. 
  
Kako nas godine istraživanja kolektivnih identiteta i ponašanja uče, izloženost simbolima i posmatranje godišnjica sami imaju ograničenu moć mobilizacije datog stanovništva ukoliko ih ne povezuje uverljiv narativ. Da koristimo terminologiju pozajmljenu iz ekonomije, tvrdila bih da ni ponuda ni potražnja etno-nacionalnih sećanja nisu opale značajno od devedesetih. No “potrošači” ovih  sećanja su se promenili: od stanovništva iz zemlje i van nje koji se identifikuju sa svojim imaginarnim zajednicama, do širokog raspona nacionalnih i međunarodnih aktera. 

Ovo je najvidljivije u povećanoj pažnji koja se usmerava na komemorativni žanr i koji se smatra izuzetno važnim. Najposećenije komemoracije su one koje teže ka tome da veličaju sećanja koja su bila osporava i marginalizovana od strane prethodnog režima, političkog sistema ili date grupe. Uobičajeno se obeležavaju istorijski događaji iz drugog svetskog rata i jugoslovenskih ratova. Sa svakom godišnjicom, značenja i vrednosti povezani sa događajem su nanovo sklapani i rekonstruisani kroz narative kako bi se stvorila priča. Uglavnom, komemoracija je rezultat hibridnog tumačenja oba rata: prvi (Drugi svetski rat) se interpretira kao uzrok, a drugi (ratovi devedesetih) kao posledica. 
  
Koristeći komemoracije kao mesto i alatku, mnogi prodavci sećanja se takmiče u potvrđivanju njihove lične interpretacije prošlosti. Indikator ove slabosti je ono što nazivam “balkanska komemorativna turneja” - niz dobro posećenih spomena koji počinje negde u aprilu i završava se u avgustu. No balkanska komemorativna turneja ne privlači samo konstantno rastući broj posetilaca svake godine, ona takođe dovodi do odnosa visoko rangiranih političara koji imaju “dužnost” da još jednom izvlače moralne i političke lekcije iz prošlosti. Prisustvo, diskurs i ponašanje političkih elita tokom komemoracija se studiozno preispituje. Alternativno, njihovo odsustvo postaje predmet teške kritike. Ovo znači da je prisustvo komemoracijama postalo integralni deo posla predsednika i premijera.
Takođe transformiše komemoraciju u medijsku pozornicu, postavljajući diskurs i ponašanje političkih aktera u jezgro komemoracije.  Umesto odavanja počasti žrtvama, spomen postaje jedva nešto više od sredstva za političku navigaciju i balansiranje različitih očekivanja širokog spektra aktera kao što su EU, lokalna zajednica, udruženja žrtava, građansko društvo i ratni veterani. Za ove “potrošače” sećanja, godišnje komemoracije su način merenja političkog pulsa nacije i njenih političkih elita, u cilju otkrivanja (promenjenog) političkog odnosa prema prošlosti. Da li ovo znači da spomenici više ne služe odavanju počasti mrtvima, već da postoje kako bi umirili žive? 
  
Pravo na sećanje, pravo na zaboravljanje 
  
Od završetka Jugoslovenskih ratova iz devedesetih, brojni spomenici su postavljeni širom regiona. Zvanični i neformalni (privatni). Neki od njih su postavljeni uz podršku ili uz inicijativu vlade, drugi su rezultat delovanja grupa građana, poput različitih zajednica ožalošćenih, udruženja žrtava i porodica. Ali ne razlikuju se samo akteri koji su postavili i koji upravljaju ovim spomenicima; i njihove svrhe su različite. 
Prva vrsta spomenika teži tome da postanu mesto sećanja, utelovljenje sećanja i njegovih “istina”, “narativa”, “uzroka” ili “posledica”. Druga vrsta posvećena je procesu žaljenja dok teži da predstavi (prerano) presečene veze među preminulim i živim. 
  
Različiti akteri su izrazili podršku ili su finansirali “pravo na sećanje”, koje se pretvorilo u “obavezu na sećanje” kao nesporan korak u suočavanju sa užasima rata, njihovim prevazilaženjem i podsticanjem pomirenja. Ovo je doprinelo do izbijanja groznice sećanja koja je ozbiljno potresla veoma krhke odnose na Balkanu. Ono što ovaj imperativ sećanja prenebregava je to da spomenik nije samo komad kamena ili tabula rasa na koju možemo da uklešemo naše želje. 
  
U jednu ruku, memorializacija može postati društveni flaster, ili brzinsko rešenje za neke probleme. Ovo takođe znači da se može koristiti da sakrivanje postojanja znatno dubljih rana, U drugu ruku, može pretvoriti veoma lični proces žaljenja u veoma javni akt društvenog aktivizma kroz izražavanje žalbi i potrage za pravdom. Na kraju krajeva, pravo na sećanje i pravo na pravdu teže da simbolički nadoknade prekinutu vezu između preminulih i onih koji su ostali živi. Cilj spomenika je da popuni prazninu koju je ostavio gubitak, da traži prihvatanje i priznanje nečije žalosti i nečije tragedije. Ali često ovo ne zahtevaju oni koji su direktno pogođeni gubitkom, već oni koji tvrde da “govore u njihovo ime”  
  
Na Balkanu, zvanični spomenici nisu samo javni podsetnici na ljudsku tragediju, uništene snove i “nikada više”. Oni su simbolične žrtve na oltaru Domovine, čak i kada se pojavljuju odvojeno od političkih aktera i diskursa. Slovenački novootvoreni spomenik “svim žrtvama svih ratova” je još jedan primer kako se spomenici koriste kako bi se ustanovili narativi - u ovom slučaju, sveobuhvatno shvatanje ratova. 
  
U poslednje vreme, takvi pokušaji da se stvori široka perspektiva teške prošlosti nisu ekskluzivna karakteristika balkanskih zemalja sećanja. Tokom poslednje decenije, Evropski parlament je bio predvodnik u promociji sveobuhvatnog pristupa sećanju na žrtve totalitarnih režima. Parlament će ovu interpretaciju evropske istorije 2018. obeležiti spomenikom u Briselu. Stvaranje takvog spomen mesta, sa ciljem uticanja na kolektivni odnos prema prošlosti na nacionalnom i nadnacionalnom nivou, bez sumnje je politička izjava. Tek ćemo videti kakve će biti njene posledice 

Na kraju, mi moramo bi svesni činjenice da pravo na sećanje ne znači mnogo ako ne dovede do slušanja glasova onih koji su ostali. Smislena suočavanja sa prošlošću ne počinju i ne završavaju se na samoj politici sećanja. Cilj politike treba da bude da institucionalno spreči ponavljanje zločina poput onih počinjenih u Srebrnici ili Jasenovcu kroz promovisanje mira, demokratije, poštovanja ljudskih prava i vladavine zakona, koje se mora ogledati u obrazovnoj politici i mora biti informisano objektivnošću u interpretaciji istorije. Sadašnje stanje je da politički monopoli na prošlost i očuvanje sećanja, lokalne zajednice, žrtve, preživele i njihove porodice stavlja u senku takozvanih “lekcija” i “poruka” iz prošlosti. Jednostavno ovakva politika ne služi njima, ni u suočavanju sa tugom ni sa njihovim žalbama. Zahvat koji politika ima nad prošlošću, sa pratećim traumama, znači da otvorene rane ne mogu zaceliti - sve dok traume rekreiramo svake godine kroz politiku sećanja. 
  
Svi putevi  ne počinju iz sećanja 

Ako se ne leče, otvorene rane će se zagaditi. Dvadeset godina nakon jugoslovenskih ratova, rane pojedinaca i zajednica nisu zarasle zahvaljujući pravu na sećanje. Oni koji su poginuli i oni koji su ostali sa njima bili su javno izloženi, njihove emocije i empatija skrajnuti i oduzeti. Kroz političko takmičenje koje njihova iskustva svodi na brojeve ubijenih i jezivu hijerarhiju bola žrtvama se ponovo oduzima njihova ljudskost: prvi put kroz patnju koju se proživele, drugi put nakon smrti. Politizirane žrtve postaju žrtve još jednom, kao mermerni spomenici na koje se projektuju opšta očekivanja koja poništavaju njihova pojedinačna iskustva. 
  
Istorija je postala riznica za identifikaciju “korisnih” prošlosti na Balkanu i šire. Kroz sećanje, koristi se da podrži bezbroj  ličnih, nacionalnih ili političkih ciljeva. Takvo sećanje koje se posmatra i kao komemoracija i politika postaje korisni program: alat za izražavanje moralnih i političkih stavova prema prošlosti, ili za njihovo osporavanje. Kao takvim, glavna svrha spomen mesta i komemoracija je privreda sećanja: politička korist koja se izvlači iz korisnosti kao alatke za dosezanje i mobilizaciju stanovništva oko otvorene rane, mita, željene interpretacije prošlosti. U biti, sudbina takvih spomenika nije da postanu “nikada više” simboli, već radije nikad ne reci nikad 
  
Spomenici više ne funkcionišu. Koristili smo ih, zloupotrebili smo ih: da napravimo poentu, da privučemo pažnju, da preuzmemo inicijativu. Nastavak istim putem znači kretanje u krug, onemogućavajući nam mogućnost stvarne promene u budućnosti. Mermer ne govori, ali ako bi govorio, sigurna sam da bi želeo da mislimo o budućnosti a ne samo o prošlosti. 
  
preveo: Nikola Mojović 

izvor: Balkanist magazin 

 

Коментари