Kako je bezbožni kapitalizam stvorio američko multikulturalno društvo [prevod]

Video sam budućnost Amerike i  ta budućnost je Univerzitet Hjustona.

Hjuston, Teksas je ogroman magnet za imigraciju i njegove velike državne škole su jedna od velikih američkih institucija integracije i uzlazne društvene pokretljivosti. UH je po po određenom mjerilu drugi po raznovrsnosti od svih državnih istraživačkih univerzitetai. To znači da primordijalna rasna dinamika između crnaca i bijelaca ovde ne postoji.

Univerzitetu u Hjustonu ne pohađaju studenti „Azijci“. Pohađaju ga studenti vijetnamskog, korejanskog, indijskog i indonežanskog porijekla i to u velikom broju. Takođe, u velikom broju prisutni su studenti afroameričkog i nigerijskog porekla. Djevojke pokrivene glave nose moderne marame. Kada sam ja završio moj MFA 2015. godine bijelci su i dalje bili najveća grupa studenata ispred Hispanoamerikanaca, 27.6% na prema 27.5%.

Univerzitet u Hjustonu nam pruža jako dobar uvid u to kako će Amerika izgledati tokom života mog sina i veliki broj Amerikanaca – posebno starijih bijelaca je prilično uznemiren takvom budućnošću.
U intervjuu za Kanadsku radioteleviziju (Canadian Broadcasting Company), Ed Hanter (Ed Hunter) , pedesetogodišnji građevinski radnik iz Merilenda i pristalica Donalda Trampa sažeo je anksioznost starijih bijelaca na jezgrovit način: „Američki narod zamjenjuju.“ „Američki narod“ prema Hanteru, „ne želi da se bori protiv hordi i hordi pripadnika stranih kultura koje u potpunosti menjaju samo jezgro njihove države.“

Za Amerikance poput Hantera, „povratimo veličinu Amerike“ (slogan Donalda Trampa – Make America great again) označava odbranu određene ideje Američkog identiteta, ideje šta je jezgro ove države, a to znači osigurati da Sjedinjene Američke Države ne postanu ono što Univerzizet u Hjustonu već danas jeste. No bez obzira ko pobijedi u novembarskim predsjedničkim izborima Hanter je već izgubio. Za njegovu ideju Amerike je prekasno.

Američki nacionalni identitet je već promijenjen i nema povratka na staro. Biro za popis stanovništva (The Census Bureau) predviđa da će bijelci prestati biti većina stanovništva oko 2045. – za oko 30 godina od danas. Ovaj događaj je već upisan u demografska predviđanja, za 10 godina, u vrijeme kada moje dijete bude u višim razredima osnovne škole bijela djeca će činiti manje od polovine stanovništva mlađeg od 18 godina.

Ukoliko SAD ne postanu novi dom za malo vjerovatan novi talas bijelih migranata (za svakog Evropljanina koji je postao legalni stalni stanovnik u 2014. takođe je postao jedan Afrikanac, 1.5 Maksikanaca i 4 Azijca) ili  se stopa nataliteta bijelaca ne podigne iznad nivoa zamjene postojećeg stanovništva apsolutni broj bijelačkog stanovništva će se najvjerovatnije smanjiti. Dodajmo u ovo predviđanje i porast u broju međurasnih brakova i imamo sve sastojke neophodne za ono što oživljavajući bijeli suprematisti smiješno i samosažaljivo nazivaju “bijelim genocidom”.

U nedavno objavljenoj knjizi „Kraj bijele hrišćanske Amerike” (The End of White Christian America), Robert Džouns, šef Javnog instituta za religijska istraživanja (Public Religion Research Institute) opaža da opadajuća dominacija bijelog hrišćanstva kao jezgra američke kulture nije rezultat samo demografske promjene izazvane imigracijom i različitim stopama nataliteta, takođe je rezultat opadanja privrženosti religiji posebno među bijelim milenijalcima.

Religiozni ljudi imaju tendenciju da imaju veći broj djece tako da su sekularizacija društva i demografska promjena međusobno povezane: gubitak religije među bijelim milenijalcima nam pomaže da objasnimo zašto su manje šanse da imaju dovoljno potomstva koje bi njih same zamjenilo.

„Dok promjene u rasnoj dinamici sigurno predstavljaju izvor straha za mnoge bijele Amerikance, nestajanje bjelačke hrišćanske Amerike je ono što pokreće njihove snažne, ponekada apokaliptičke reakcije. Opadajući broj i marginalizacija nekada dominantnog religioznog i rasnog identiteta – onog koji je bio centralini ne samo bijelim hrišćanima već i nacionalnom mitu – ugrožava njihovo razumijevanje same Amerike.” kaže Džouns.

Ovako značajna kulturna promjena ugrožava shvatanje bijelih hrišćana šta to znači biti Amerikanac zato što se značenje već promjenilo. Trampizam više liče na bjelačku identitetsku politiku nego na redovnu, staru američku politiku kojom dominira privilegovana bijela većina upravo zato što se tradicionalni bjelački identitet više ne nalazi u jezgru američkog nacionalnog identiteta

Prema Džounsu, mnogi bijeli Amerikanci se nalaze u procesu tugovanja nad ovom činjenicom i to nam pomaže prilikom objašnjavanja obrisa ovogodišnjih izbora. Prva faza tugovanja je poricanje. Druga je bijes.


Novi američki nacionalni identitet je trijumf kapitalizma nad kontrolom kulture

 Treba naglasiti  da  se određeni rasni i religiozni aspekti američkog nacionalnog identiteta mogu pomjeriti ka marginama kulture i bez nečijeg aktivnog djelovanja u tom cilju. Na primjer, niko nije izazvao sekularizaciju, ona se dešava u svim bogatim, liberalno-demokratskim državama. Potrebe koje su bile zadovoljavane religijskim vjerovanjem i učešćem izgleda da slabe kako ljudi postaju uspješniji i okrenuti ka pojedinačnoj samo-realizaciji

Amerikanci su se oduvijek brinuli o puštanju pogrešne vrste ljudi u državu. Aristid Zolberg naglašava u „A Nation by Design: Immigration Policy in the Fashioning of America” da su  Sjedinjene Američke Države oduvijek namještale pravila imigracije i dobijanja državljanstva na osnovu ideja koji od svjetskih naroda su dobro ili loše odgovarali američkom načinu života. Bendžamin Franklin i Tomas Džeferson su brinuli da ne-Englezi ne vole republikansku samoupravu dovoljno da održe slobode karakteristične za brutalnu kolonijalnu robovlasničku državu.

Projekat  izgradnje etnoreligijskog američkog nacionalnog identiteta je od početka bio u konfliktu sa dominantnim i definišućim američkim impulsom: željom za bogaćenjem. Sjedinjene Države su oduvijek bile upečatljivo trgovačka republika sa ekspanzionističkim, imperijalnim impulsima. Visoka potražnja za radnicima i naseljenicima dovela je rano do šarolikog stanovništva koje je ohrabrivalo razvoj shavatanja da je američki nacionalni identitet građanski i ideološki a ne rasni i etnički, shvatanje koje ima korjen u djelovanju Tomasa Pejna(Thomas Paine).

Ideja da je amerikanizam baziran na vjerovanju i idejama a ne na krvi je oduvijek bila primamljiva i pomogla je u snadbjevanju mlade i ekspanzivne komercijalne republike ljudima neophodnim za njen ekonomski i teritorijalni rast na način koji je omogućio njihovu asimilaciju i uključivanje. Američka vladajuća elita je uvijek bila izbirljiva po pitanju koga treba pustiti u državu, no uvijek je kao prioritet imala novac i moć, a ne etničku dominaciju WASP stanovništva (White-Anglosaxon-Protestant – bijelac-anglosaksonac-protestanat) i uzimajući u obzir njihove ambicije o izgradnji države oni nikada nisu ni mogli biti izbirljivi koliko su željeli.

Zadovoljavanje kapitalističkih impulsa je uvijek vodilo do raznovrsnije i multikulturalne Amerike i svaki put je bilo dočekano reafirmacijom nativističkih briga o tome koji od stanovnika Zemlje su rasno i kulturno prihvatljivi i sposobni da žive prema američkim principima.

Na primjer, kineski radnici su prvo dovedeni da pomognu u izgradnji željezničke infrastrukture, a onda im je eksplicitno zabranjen ulazak 1882 (Chinese Exclusion Act). Talas imigracije iz perioda Elis Ajlenda (Ellis Island) doveo je do Zakona o imigraciji iz 1924, sprovođenog na vrhuncu naučnog rasizma Progresivističke ere. Zakon je ustanovio kvote na imigraciju za svaku državu u visini od 2% od broja američkih stanovnika koji su bili rođeni u toj državi prema popisu iz 1890. (Danas djeluje iznenađujuće ali imigranti iz Latinske Amerike nisu bili obuhvaćeni ovim zakonom pošto još uvijek nisu predstavljali ”opasnost”)

Koristeći kao osnovu broj i etnički odnos imigranata iz 1890. zakon o imigraciji iz 1924. efektivno je zatvorio vrata Sjedinjenih Država skoro svima van zapadne hemisfhere osim stanovnišvu sjeverne i centralne Evrope.

Nedostatak radne snage u poljoprivredi doveo je  do zvaničnih programa za privremeni rad meksičkih radnika tokom četrdesetih  i pedesetih godina. Ovi programi su trajno promijenili etničku mješavinu rastućeg američkog jugozapada. No onda je uslijedila „OperationWetback“ kao pokušaj vraćanja duha u lampu.

 Zakon o imigraciji i nacionalnosti iz 1965, koji je na snagu stupio 1968. je bio politički izbor koji je odlučujuće raskinuo sa četiri decenije visoko ograničene i eksplicitno rasističke imigracione politike, no sigurno nije bilo u  planu nastanak trenutnog studentskog tijela Univerzteta u Hjustonu. Niko nije očekivao efekat koji je zakon na kraju imao.

Na neki način ovakav šizofren obrazac u imigracionoj politici je vjerovatno doprinjeo razvoju shvatanja Amerike kao izuzetne „nacije imigranata“. Moguće je argumentovati da je usporavanje imigracije od dvadesetih do šezdesetih  olakšalo prihvatanje i integraciju imigranata iz perioda Elis Ajlenda, povećavajući povjerenje Amerike u njen izuzetan asimilacioni kapacitet.

Zakon o imigraciji iz 1965 je u duhu prekretničkog zakona iz oblasti ljudskih prava znatno proširio nacionalne kvote, dodao ograničenja po hemisferama, favorizovao visoko kvalifikovane imigrante i spajanje porodica. Pristalice zakona uključujući i predsednika Lindona Džonsona (Lyndon B. Johnson) su očekivali uglavnom da će imigrantui iz Evrope, čije su se ekonomije još uvijek oporavljale od rata, iskoristiti šanse u novootvorenoj i  rastućoj američkoj ekonomiji. Međutim to se nije dogodilo.

Spajanje porodica kao izuzetak od ograničenja po hemisferama dovelo je do ogromnog i neočekivanog povećanja imigracije iz Meksika, štaviše ukidanja nekadašnjih rasnih kvota u kombinaciji sa hladnoratovskom politikom prema izbeglicama doveli su do talasa imigracije iz Azije i Afrike koje niko nije očekivao 1965.

Uzmimo u obzir transformaciju kroz koju je prošao moj rodni grad Maršaltaun, Ajova (Marshalltown, Iowa). Ranih osamdesetih kada je moja porodica pružala dom porodici vijetnamskih izbeglica bilo je možda tri ili četiri hispanoameričke porodice. Danas hispanoamerikanci čine oko 25% stanovništva Maršaltauna. To nije bilo jednostavna transformacija za grad, ali je ona razlog zašto Maršaltaun nije bio žrtva populacione i ekonomske katastrofe. Grad je iste veličine danas kao i osamdesetih zahvaljujući Meksikancima i njihovoj u potpunosti američkoj djeci.

O čemu pričamo kada pričamo o asimilaciji

 Rano u sezoni primarnih izbora u toku debate Tramp je kritikovao Džeba Buša (Jeb Bush) zbog toga što je govorio na španskom tokom jednog predizbornog skupa. „Mi imamo državu ovdje, da bi se asimilovali morate govoriti engleski.“  izjavio je Tramp tokom debate. „Mi moramo imati asimilaciju – da bi imali državu mi moramo imati asimilaciju.“

Tramp stalno govori o tome šta je neophodno da bi „imali državu“ i ništa od toga nema smisla ukoliko „imati državu“ ne razumijemo kao „održati tradicionalni američki identitet“. Njegova odbrana ideje o zabrani imigracije svim muslimanima zasniva se na neistinitoj činjenici da „ne postoji prava asimilacija“ muslimana u američku kulturu.

Asimilacija je pak dvosmjerna ulica. Status kvo nacionalne kulture mora asimilovati pridošlice, što znači mora ih prihvatiti, pružiti im dobrodošlicu i absorbovatiih u društvo, a pridošlice se moraju asimilovati prihvatajući kulturu. Razgovarajući na španskom sa osobom kojoj je španski maternji jezik Buš je vršio asimilaciju dajući signal prihvatanja i inkluzije a to je zaista moćan signal kada dolazi od strane moćnog sina i brata američkih predsjednika.

Iz perspektive onih koji zagovaraju asimilaciju to je bio ispravan gest. Imigranti su najspremniji da prihvate američku kulturu kada osjećaju da ih ona prihvata kao ravnopravne članove američkog društva. Suprotnost tome su Trampovi komentari o neuspješnoj asimilaciji muslimana i govornika španskog koji obeshrabruju asimilaciju onemogućujući inkluziju i ojačavajući granice između „pravih“ Amerikanaca i ovih grupa imigranata.

Možete biti sigurni da su imigranti muslimani i njihova u potpunosti asimilovana djeca i unuci jasno čuli i razumjeli šta je Tramp zaista htio reći – da se oni ne mogu asimilovati u američko društvo zato što je njihova religija u suprotnosti sa stvarnim američkim identitetom.

Poenta je da su činjenice o asimilaciji rijetko pravi problem kada se asimilacija pojavi. Američka kultura je izvanredna u asimilaciji imigranata.Džejkob Vidgor (Jacob Vidgor) ekspert za mjerenje asimilacije nalazi da su „imigranti danas u prosjeku više asimilovani nego u bilo kom periodu od 1980-tih.“

To je ono što stvarno muči mnoge bijele Amerikance poput Eda Hantera. Asimilacija je problem ne zato što se ne dešava, već zbog toga što se dešava. Problem je u tome što su  imigranti iz perioda nakon 1968. i njihovo potomstvo uopšte u Americi. Njihova uspješna asimilacija znači da su američka kultura i američki nacionalni identitet već ažurirani i transformisani.


Brza kulturna promjena je izuzetno dezorjentišuća
 Šta mislimo da je značenje asimilacije zavisi od toga šta mislimo da je američka kultura. Šta je američka kultura zavisi od toga šta je bila kada smo bili djeca i u našoj mladosti.

Prenos i asimilacija kulture su evolucijom ugrađeni u ljudska bića, ali prozor u kome smo voljni da prihvatimo druge kulture se zatvara kako ulazimo u zrelo doba i internalizacija normi i očekivanja naše kulture je manje ili više završena do njega. (Razmotrimo kako prestajemo da slušamo novu muziku u ranim tridesetim.) Kroz ljudsku istoriju kulturne promjene su bile dovoljno spore da se moglo očekivati da će ljudi od kolijevke do groba živjeti unutar stabilnog sistema društvenog statusa, moralnih konvencija, vjerovanja i simbola grupnog identiteta.

Međutim, zahvaljujući brzim tehnološkim promjenama, ekonomskom rastu i povećanoj globalnoj povezanosti to više nije slučaj. Brze i dramatične kulturne promjene nas mogu ostaviti zbunjene sa osjećajem da je tlo u koje smo pustili korjenje nama postalo strano. Starije generacije koje su uglavnom izgubile sposobnost da se lako asimiliraju u novoj kulturi mogu se osjećati kao da su izgubili tlo pod nogama.

Moramo  pokazati saosjećanje u ovome, mi nemamo drugog izbora nego da se oslonimo na našu kulturnu obuku u navigaciji kroz društveni svijet. No kada praktična vrijednost normi i očekivanja koje smo internalizovali u mladosti počinje da gubi vrijednost  gotovo je nemoguće ne vidjeti svaku dalju kulturnu promjenu kao propadanje – bez obzira na to šta objektivni indikatori zdravlja kulture pokazuju.

Ovo znači da brzi tempo kulturih promjena može  znatno otežati nastanak i opstanak istinski zajedničkiog nacionalnog identiteta, ako ne i učiniti ga  nemogućim. Nije mi potpuno jasno kakav je značaj u posjedovanju takvog identiteta ali djeluje kao da loša bifurkacija kulturnog samorazumijevanja može imati dramatične i potencijalno opasne političke posljedice. Djevid Kameron je doveo u opasnost integritet čitave Evropske Unije loše tumačeći činjenice o razvoju britanskog nacionalnog identiteta i postavljajući pitanje o njemu na glasački listić. Možda ste primjetili, Donald Tramp je pozvao na refenrendum o američkom nacionalnom identitetu i na ovim izborima će ga i dobiti.


Treća faza žalosti je pregovaranje

 Pokušavam da posmatram iz ugla mog oca, bivšeg policajca i gledaoca Fox News-a. Amerika u kojoj je on zasnovao brak i porodicu nasilno se suočavala sa iskonskom rasnom dinamikom između crnaca i bijelaca ali nije brinula o imigraciji. Kada sam ja rođen 1973. godine, stanovništvo rođeno u inostranstvu činilo je oko 5% ukupnog stanovništva, blizu najniže tačke u istoriji Amerike. Kada se moj sin rodio 2014. stanovništvo rođeno u inostranstvu je činilo preko 13%, najviše od 1920., i još 20% stanovništva činili su potomci roditelja koji su rođeni u inostranstvu.

Osjećaj da smo dobili naše bijele sinove u različitim državama je stvaran. Na osnovu skoro svakog mjerila država je postala bolja mjesto za život – posebno ako niste bijeli ali postala je bolja i za bijelce. Verzija američkog identiteta koja se razvija na Univerzitetu Hjustona – trgovačka, patriotska, tradicionalna u pitanjima religije i porodice, ali takođe multikulturalna, inkluzivna i tolerantna bolje odgovara stvarnosti Sjedinjenih Američkih država nego vizija Amerike koju Ed Hanter i Donald Tramp žele da vrate.

Ali zidovi, masovne deportacije, religiozni i kulturni testovi ne mogu vratiti ono što je već promjenjeno, jedino mogu donijeti novi američki identitet koji niko ne želi – ružan i razdeljujući.

Amerikanci poput Eda Hantera govore da ne moraju i da se neće asimilirati u novo multikulturalno društvo ali ono je već danas ovdje i mi moramo da im pružimo šansu da se prilagode. Podsjetimo se da je asimilacija dvosmjerna ulica. Onima koji su zabrinuti izranjanjem Amerike koja im uskraćuje  dobrodošlicu treba pružiti naše uvjerenje da i oni mogu biti izuzetni Amerikanci. Potrebno je da znaju da im je Amerika dom i da su dobrodošli.

izvor: Vox.com

Коментари