Većinski izborni sistem i problemi srpskog parlamentarizma.

Tokom svakog ciklusa parlamentarnih izbora i nakon objave rezultata pojave se  kritike trenutnog izbornog sistema i navode se određeni problemi koje sa sobom donosi trenutni izborni sistem u Srbiji. Stoga se  poziva na promene izbornog sistema u Srbiji, a često kao alternativa navode se određeni oblici većinskog izbornog sistema.  

Neka od najčešćih kritika izbornog sistema i parlamenta  su 

1.Depersonalizovani i potpuno nepoznati i nebitni poslanici i odbornici koji su jedva nešto malo više nego mašine za podizanje ruku.   
2. Neravnomerna regionalna zastupljenost
3. “Smoked filled room” netransparentno unutar stranačko određivanje redosleda na listi po kome se dodeljuju mandati te nedovoljna veza između kandidata i glasača. 
4. Eliminisanje kombi stranaka koje uživaju uticaj u politici kao jezičci na vagi i pored skoro nepostojeće podrške. 

Međutim iako bi većinski sistem u svojim varijantama mogao doprineti rešavanju ovih problema u određenoj meri ili makar njihovom ublažavanju treba imati u vidu da Većinski sistem ima svoje mane koje mogu biti isto tako značajne i negativne po demokratski proces. 

1. Poslanici kao mašine za podizanje ruku 

Ovo je praksa parlamentarnog života Srbije koja podriva poverenje građana u demokratiju i parlamentarizam. Ne samo da građani često nisu upoznati sa najvećim brojem kandidata na listama već ti kandidati i kada uđu u parlament nemaju svoje ja i u tom parlamentu ne iznose svoje stavove u značajnoj meri. 

Ovo je pojava koja nije vezana za pojedinačne političke stranke već je široko raširena. 

Kako bi većinski sistem uticao na ovaj problem? 

U jednom segmentu pozitivno. Samim tim što se glasa za pojedinačnu osobu a ne nosioca nacionalne liste teoretski glasači bi izabrali na osnovu njihovih individualnih kvaliteta i politika koje zastupaju. 

Međutim treba imati u vidu da i u većinskim sistemima u kojima ne postoji potpuna odvojenost izvršne vlasti (vlade) od zakonodavne (parlamenta) popularnost vrha stranke ili njenog lidera ima izuzetno veliki značaj i često zasenjuje lokalne kandidate. (UK u poslednjih nekoliko izbornih ciklusa)  

Takođe treba imati u vidu istoriju lokalnih izbora u Srbiji. I u slučajevima kada su se predsednici opština/gradonačelnici birali direktno i sada nakon što ih biraju skupštine opština/grada lokalni lideri su skoro uvek u senci lidera političkih stranaka toliko da marketing za lokalne izbore se oslanja na lidere stranaka a ne na lokalne kandidate. 

Pored izbora takođe treba imati u vidu da se u država koje imaju izvršnu vlast (vladu) izabranu od parlamenta u najvećem broju slučajeva parlamentarci jako retko glasaju protivno stranačkim instrukcijama. 

Nešto drugačija je situacija u SAD koje imaju predsednički a ne parlamentarni sistem, pojedini članovi parlamenata uživaju nešto veću slobodu ali i tu značajan uticaj na izbore za oba doma parlamenta ima popularnost vodećih članova stranaka. 

Nezavisnost parlamentaraca u većinskom sistemu je prilično utopistička pojava ali postoji jedna nuspojava koja je korisna. Većinski sistem (pogotovo u relativno decentralizovanim državama) otvara mogućnost za razvoj političkih lidera u mnogo većoj meri. Svaka od izabranih osoba pogotvo ako nije tzv. sigurno mesto (safe seat) mora pokazati makar određenu količinu političke sposobnosti i mora imati neki autoritet u svojoj izbornoj jedinici da bi bio izabran. 

Takođe zahvaljujući tome što je izabran glasovim građana koji su glasali za njega predstavnik izabran većinskim sistemom uživa veći demokratski autoritet i manje je zavisan od volje vrha političke stranke. 

Stoga većinski parlamenti imaju funkciju “whip” (bič) koji je zadužen da obezbedi da članovi stranke glasaju u skladu sa partijskom odlukom, pregovara ukoliko postoje zahtevi pojedinačnih poslanika i da nađe način da “kupi” njihov glas. 

Većinski sistem bi mogao doneti napredak u rešavanju problema poslanika koji nemaju nikakav autoritet, koji su nepoznati i koji su glasačka mašina, međutim ne treba očekivati značajnu promenu po pitanju nezavisnosti prilikom glasanja pogotovo ne u Srbiji i unutar trenutnih političkih stranaka. 


3. Parachute candidates 

Formalno većinski sistem bi rešio problem neravnomerne regionalne zastupljenosti. Prema ovom sistemu država se deli na broj izbornih jedinica jednak broju poslanika tako da bi formalno imali predstavnike birane iz svakog od regiona u Srbiji.  

Ako bi smo uzeli kao ideal (koji je objektivno nemoguće ostvariti) da svaka od izbornih jedinica ima sličan broj glasača Imali bi smo mnogo malih izbornih jedinica u Beogradu i veće jedinci u manje naseljenim područjima. Neke opštine bi ih imale nekoliko a u manje naseljenim regionima jedna jedinica bio obuhvatala više opština. 
Na ovaj način bi se postiglo da na osnovu broja stanovnika u svi regioni imaju zastupnika. 

To je tako na papiru, međutim u stvarnosti javljaju se određeni problemi.  

Većinski sistemi imaju prilično dugu istoriju tzv. parachunte kandidata, to su kandidati koje stranke postavljaju u određene izborne jedinice iako oni sami ne žive u njima ili nemaju dodira sa članovima zajednice van formalnog prebivališta. 

To je slučaj posebno sa takozvanim safe sitesSafe sites su izborne jedinice u kojima određena stranka nema konkurenciju i tu može da postavi i najgoreg od svih svojih kandidata bez ozbiljnih reperkusija i brige. 
 Takođe to je slučaj sa strankama koje imaju jake baze u nekim regionima a slabe u drugim pa pokušavaju da svoje kandidata postave u izbornim jedinicama gde nemaju kandidata poreklom iz te izborne jedinice 

Neki od najpoznatijih slučaja ovakvih kandidata su Hilari Klinton koja je bila senator iz države Nju Jork i pored toga što je iz države Arkanzas, kao i poznati aktivista za građanska prava Robert F. Kenedi takođe senator iz države Nju Jork iako je živeo u Masačusetsu 

Ni UK i Kanada nisu imuni na ovaj problem. 

Treba imati u vidu da je ovo uglavnom manji broj slučajeva i da su najveći broj predstavnika izabranih većinskim sistemom iz sredine koja ih je izabrala tako da se može ustvrditi da bi uvođenje većinskog izbornog sistema verovatno uticalo pozitivno na bolju regionalnu zastupljenost u Narodnoj Skupštini. 
  
2. Primaries (primarni izbori) kao rešenje problema netransparentnog izbora kandidata 

Način na koji se određuju liste na parlamentarnim izborima je jedan od većih problema izbornog sistema u Srbiji. No treba uzeti u obzir da je ovo koliko problem izbornog zakonodavstva više problem načina na koji deluju političke partije i da promena izbornog sistema ne mora nužno dovesti do njegovog rešenja. 

Negativni rezultat trenutnog sistema izbora kandidata se posebno ogledao u revoltu prema rasporedu kandidata na listi Za pravednu Srbiju (DS-NOVA-ZZS-ZZŠ itd.). Očigledno računajući na bolji rezultat nekim od najuticajnijih članova ove liste dodeljena su mesta koja su ih na kraju ostavila van parlamenta dok su u parlament ušli ljudi koji van stranke teško da su poznati po mnogo čemu dobrom i verovatno donose više negativnog nego pozitivnog. 

No ovo nije endemski problem DS-a, već od njega u određenom obliku pate manje više sve izborne liste. 

Problem netransparentnog izbora kandidata postoji i u mnogim političkim strankama u većinskom sistemu ali fokusiraćemo se na rešenje ovog problema u SAD - primarnim izborima. 

Preko medija na ovim prostorima su poznate trke unutar najvećih stranka za njihove nominacije na generalnim izborima ali takođe isti ovaj proces u manjem obimu se sprovodi u trci za svako mesto u Senatu, Kongresu na nivou federacije ali i na nivou domova parlamenata svake od saveznih država. 

Na ovaj način članstvo političke stranke (a u određenim slučajevima “otvorenih primarnih izbora” i glasači koji nisu registrovani članovi stranke)direktno određuje ko su kandidati njihove stranke na generalnim izborima. 

Glavna mana ovog sistema je pak u tome što podstiče političku podeljenost - na primarnim izborima učestvuje članstvo i aktivisti koji su uglavnom politički ekstremniji od šireg biračkog tela ali i stranaka čiji su članovi. (Primarni izbori od 2008 na ovamo su to posebno pokazali uz rast uticaja ekstremnijih krila stranaka i njima bliskih kandidata poput Kruza i Trampa na strani Republikanaca i kandidatura Sandersa na strani Demokrata). 

Treba pak imati u vidu da primarni izbori ne postoje u svim većinskim izbornim sistemima i da stranke mogu imati itekako odlučujuću ulogu ko su kandidati. 

Značajno je primetiti da ni u trenutnom izbornom sistemu ništa ne sprečava stranke da ovaj unutrašnji sistem demokratizuju i daju veći uticaj članstvu dajući članstvu mogućnost da glasa za kandidate i njihov redosled na listama.  

Nedemokratičnost i netransparentnost su mnogo više krivica stranaka nego izbornog sistema tako da promena izbornog sistema verovatno ne bi sama po sebi rešila probleme ali bi mogla podstaći stranke na veći nivo demokratičnost. 


4. Eliminisanje kombi stranaka 
 Ne računajući manjinske izborne liste na poslednjim parlamentarnim izborima 2016. u parlament je ušlo 7 izbornih lista, međutim samo dve liste su bile liste stranaka koje su izašle samostalno (SRS i Dosta je bilo) i sveukupno na ovih 7 lista nalazili se kandidati 30tak stranka i pokreta Koalicija "Srbija pobeđuje" koju je predvodio SNS činilo je čak 11 stranaka mnoge od njih sa prilično nekompatibilnim programima. 
Koalicije same po sebi nisu problem, legitimno je da političke stranke koje imaju slične stavove i programe nastupaju zajedno bilo da su u pitanju savez evroskeptičnih i konzervativnih stranka kao što je to bio slučaj sa Patriotskim blokom DSS-a i Dveri (kojima su podršku pružili još neki manji pokreti) ili stranaka sa druge strane spektra kao što su bili savezi DS-NOVA-ZZS-DHSV (koji su podržale i dve regionalne stranke) i SDS-LDP-LSV (u čistoću motiva neću ulaziti ovom prilikom). 

Ono što se pojavljuje kao problem je što ovim putem političke stranke koje odavno nemaju značajnu podršku (ili je nikada nisu ni imale) dobijaju uticaj daleko veći nego kolika im je podrška.  

I dok se mogu zameriti različite stvari koalicijama DS-a i SDS-a i DSS-Dveri članice koalicija imaju određenu bazu i biračko telo (smanjujuće u slučaju mnogih) bilo da su nacionalne ili lokalne.  

Najveći "prekršaj" čini na ovim izborima koalicija oko SNS-a, dok na njoj postoji određen broj stranaka koje imaju određen stepen podrške, mnoge su takođe potpuni politički zombiji ako su i bile nekada značajne.  
Koliko pristalica ima Samostalni DSS? U stvari koliko ljudi zna da ta stranka uopšte i postoji? Isto pitanje se može postaviti za Pokret Snaga Srbije koji je ostatak ostatka pokušaja Bogoljuba Karića i koji poslednji puta kada su izašli samostalno na izbore (2008.) uspeo da osvoji 1,75% glasova. Pokret Socijalista od osnivanja nije izašao samostalno na izbore, u stvari da Aleksandar Vulin nema izjave koje javnost bacaju u brigu za njegovo mentalno zdravlje niko za njih ne bi ni znao. 

U tu grupu verovatno se mogu svrstati i SPO, Ujedinjena seljačka stranka, Narodna seljačka stranka... 
Naravno sve ovo je savršeno legalno, kao što i treba da bude to što je politička stranka neznatna ne znači da ne treba da ima šansu da politički deluje. Međutim neki u ovome vide problem jer stranke bez političke podrške učestvuju u upravljanju državom zahvaljujući popularnosti velikih stranka kojima je potrebno i tih nekoliko hiljada glasova više. 

I one imaju svako pravo da trguju svojim političkim uticajem i kredibilitetom i to će raditi sve dok im se to politički isplati. 

No da li bi većinski sistem rešio ovaj problem?  

Da, jedna od prednosti većinskog izbornog sistema je u tome što efikasnije sprečava stranke koje su politički ekstremne da imaju značajan uticaj zbog toga što je "cenzus" u ovom slučaju daleko viši - stranka koja ima 15 posto podrške ravnomerno raspoređene na nivou države ne bi ušla u parlament. 

Većinski parlamentarni sistemi uglavnom imaju 2 ili "2 i po" političke stranke i eventualno snažne regionalne stranke (kao levičarski SNP- Škotska nacionalna partija) 

Međutim ništa ni u ovom slučaju ne bi sprečilo postojeće koalicije. Ovo se oslikava u odnosu Laburističke stranke i manje poznate Co-operativne stranke čiji kandidati se kandiduju kao laburisti. Ništa ne bi sprečilo SNS da postojećim koalicionim partnerima podeli određen broj kandidatura pod njihovim imenom. 

Treba imati u vidu da zbog toga što je jako teško za manje stranke da postanu značajne u većinskom sistemu političke stranke u većinskim sistemima su zapravo velike koalicije koje često deli isto toliko koliko ih povezuje. 

Republikanska stranka je stranka koja okuplja socijalne konzervativce, fiskalne konzervativce, bele nacionaliste pa čak i libertarijance, Svaka od ovih frakcija poseduje značajnu podršku ali samostalno niti jedna od njih nije dovoljno jaka na nacionalnom nivou. 

Demokratska partija je pak koalicija liberala, socijaldemokrata, socijalista, progresivaca i velikog broja manjina koje se osećaju ugroženim. 

No ove koalicije su nešto drugačije od predizbornih koalicija kojima smo svedočili. Ako ništa drugo većinski sistem bi ima dobru šansu da eliminiše uticaj k(z)ombi stranaka i da stvori "zdravije" političke koalicije. 

Druge zamerke

Postoje i druge zamerke, koje pak promena izbornog sistema teško da može rešiti - poput problema izbora "manjeg zla" štaviše većinski izborni sistemi mogu značajno pogoršati ovaj problem. 

Većinski izborni sistemi takođe imaju i značajne mane ali o tome u budućim tekstovima. 

Hvala na pažnji. 

Коментари