Dajana Šipraga (@DaraPicard) o tome kakvo iskustvo pruža blogovanje

U prvoj "epizodi" gošća je @DaraPicard poznata i kao CaraDara (ili KaraDara). Darin blog je primjer zašto volimo lične blogove, tekstovi su iskreni, introspektivni i pružaju nama sa vremena na vreme šansu da sagledamo stvari iz druge perspektive na jedan nenametljiv način. 



Jedan od meni omiljenih tekstova je tekst koji si pisala o razlikama u ponašanju na internetu i oflajn. (ne samo zato što se pominjem u njemu)

E, svašta ćeš čuti. To ti najbolji tekst? :) To bih ti rekla i uživo. Eto kakva moja persona. Možda sam online malo uzdržanija nego uživo.

Koja je Darina internet persona?

Dara. To je moja persona. Toliko je uzela maha da čak u telefonskoj, ozibljnijoj i poslovnoj komunikaciji ljudi me tako zovu. Uredno se potpisujem svojim imenom (Dajana, ko ne zna :) ) dešavaju se previdi.

Koliko se razlikuje od oflajn Dare?

Oflajn sam i Dara i Dajana. Zanimljivo je kad se njih dvije susretnu offline :) Kad ljudi povežu mene uživo sa profilom na fejsbuku ili sa blogom. Lijepo je gledati te reakcije.

Kakvo mjesto u kreiranju tvog internet identiteta zauzima blog?

Ovo je teško pitanje jer nisam sigurna da ga razumijem. Blog mi je bitan jer sam ga počela pisati kad sam bila trudna i dođe mi kao neki suzdržani dnevnik, tu pišem ono što mi nije problem da bude javno i odličan je način praćenja sosptvenog toka misli. Iako iz nekog razloga, ljudi dosta hejtuju blogove ali tako ja javnim nastupom bilo koje vrste, blogovi su odlična stvar. Povezuju te sa ljudima sličnih ili istih interesovanja, a koliko god je neugodno čuti negativne komentare, ovi drugi to sasvim lijepo izbalnasiraju.

Zašto blogovati danas kada postoji bezbroj društvenih mreža pogodnih za deljenje čitavog života a kamoli samo naših mišljenja?

A zašto da ne? :) Postavljane pitanja smisla ne volim jer ako ti nešto pruža zadovoljstvo, smisao je tu. A dio sam odgovorila već u prethodno pitanu.

Da li blogovanje pruža posebno iskustvo?

O da. Navučeš se na blogovanje. Svakodnevne, obične stvari dobiju novu dimenziju zahvaljujući blogovanju i zašto ne bismo svoje živote malo obojili i iskoristili tu priliku. Neće svima biti zanimljivo to što pišem i ne treba. Ali postoji ona mala grupa podrške, razmjene iskustava i drugačijeg viđena koje je zabavno i korisno. Ako to nije dobit, ne znam šta je.

Blog je često izraz strasti autora prema nekom hobiju ili rješavanu nekog problema. Kako ti biraš teme za blog?

Iskreno, kako mi dođe. Pišem blog zbog ličnog zadovoljstva. Bude i sponzorisanih tekstova a o načinu rada takvih tekstova možeš da vidiš u “kućnom redu” na blogu :)

Da li nastaju spontano i da li postoje teme koje te interesuju ali o kojima ne bi pisala na svom blogu?

Dobar broj tema nastaje spontano. Obožavam takve tekstove i ne radim ono što većina ozbiljnih i posvećenih blogera radi — napiše draftove pa ima skoro spreman materijal za obradu. Zapišem neke teme, čisto da mi ne pobjegnu iz glave ali jako rijetko. Pitanje vremena i organizacije mi je sad baš postalo veeliko pitanje. Često poslijepodne, kad dođem s posla ni ne sjedam za komp. Na društvene mreže ulećem sa telefona, a komp čeka da svi zaspu, računajući i mene :D
Postoje. O da, postoje. Ipak kad objaviš svoje ime, daš pristup vanjskom svijetu u svoj svijet, bitno je da biraš teme sa kojima si udoban i osjećaš se komotno. Anonimnost ima svojih prednosti a ovo je sigurno jedna od tih. Zamisli, pišem erotske priče a mater mi to čita? Zemljo, otvori se :) Ili neko iskustvo sa bliskim osobama koje ne bih voljela da se prepoznaju, politika možda, sistem uglobalu. Neko to može, ja ne. Na kraju, računam da će i jednog dana i moja djeca imati priliku da čitaju šta sam pisala. Možda će misliti da je mama smor i puritanka ali sa tim se već mogu nositi.

Da li imaš trenutno imaš neke planove za budućnost bloga, postoji li nešto što bi volela da uradiš a da do sada nisi?

Imam. Ali vrijeme mi se ruga i vuče za nos. Nadam se da ću neke ideje uspjete bar ove godine da uradim ako ne, nema veze. Toliko je stresa oko mene (nas) da ne želim da mi i blog postane izvor frustracije i stresa. Uživam u pisanju, komentarima, mailovima, a imala sam i zaradu. Sigurno nije konkurentan ozbiljnim blogovima ali nije tu primarno radi zarade tako da njegov razvoj i ostvarenje planova zavise samo od mene što je odlično.

U trenutcima širenja #uticaj
Iako kažeš da politika i sistem nisu teme o kojima voliš da pišeš, postoje određeni tekstovi koji se bave temama koje se mogu smatrati i političkim ili aktivističkim, kao tekstovi o uslovima u porodilištu, tekstovi o biciklizmu i feminizmu, seksizmu. Kako ovakvi tekstovi dospeju na blog i koliko ti je blog značajan kao platforma preko koje se čuje tvoj glas u takvim slučajevima?

Dobro pitanje. Sigurno da jeste značajan. Iako nije uticajan ili koja je već mjerna jedinica za reakciju publike na blog, bilo je dosta zanimljivih komentara, a naročito medicinskog osoblja. Bar su se tako predstavljali. Promjene se nikad ne dešavaju odjednom, već po malo, a tekstovi o navedenim temama su mi zanimljivi pa se nadam da sam dala mali doprinos tim promjenama.

Jedna od glavnih tema na tvom blogu je već pomenuti biciklizam, da novac i vrijeme nisu problem, koje je to putovanje biciklom na koje bi se uputila i zašto?

Za putovanja biciklom, novac nije problem. Vrijeme je uvijek problem. Iako možda očekuješ neke ture po svijetu, ono što bih baš htjela prvo i u cjelini da obiđem, a nadam se da hoću, je BiH. Odavno postoji priča da će grupa nas, prijatelja, odvesti turu tragom nekadašnjih pruga jer su išle kroz prirodu, put i teren su pogodni, a kad nešto radiš, valjda treba početi od početka. Kud ćeš bolje od svoje zemlje.

Koje mjesto i putovanje ti je ostalo u najljepšem sjećanju?

Više puta sam pominjala vožnju od Mliništa do Drinića. Opisala sam je kroz tri teksta “Biciklom I prugom” na svom blogu. 60 kilometara čiste divljine, prolazak kroz napuštenu Srneticu koja je po zadnjem popisu stanovništva imala 1 stanovnika, a nekad je 50ih I 60ih godina bila svojevrsni centar, sa kinosalom u to vrijeme. Bilo ih je dosta, a ove ću se uvijek sjećati. Bez bicikla, mjesto koje ću uvijek pamtiti je kanjon rijeke Komarnice, Nevidio. Prolazak kroz taj kanjon je jedno od boljih iskustava u mom životu. Preporučujem.

Nekoliko puta si pisala o odnosu oflajn i onlajn života i o nekim od ne baš pohvalnih posledica kao što su FOMO (fear of missing out, toliko je raširen problem da je skraćenica ušla u Oksfordski rječnik p.a.) , pri kraju prošle godine uzela si godišnji odmor od interneta. Hteo bih da te pitam da li je problem u sadržaju na internetu ili u nama koji izgleda još uvijek nismo naučili kako da koristimo internet na „pravilan“ način.

Ako već taj odnos definišemo kao problem, onda bih rekla da je problem u meni. Ljudi su isti kako god. Mislim da nema pravilnog ili nepravilnog korištenja generalno gledano. Ok, pr-ovci ili psiholozi bi možda imali drugačiji stav ali ja stvarno mislim da ako neko npr. pretjeruje u korištenju mreža, da nije njih, pretjerivao bi u nečemu drugom. One su tu kakve jesu i od nas zavisi da li ćemo izvući najbolje. Mene je lično bila uhvatila inercija i prestala sam razmišljati o načinu korištenja neta, pa sam uzimala ono što mi se servira, a mislim da je to bilo glupo i neodgovorno prema sebi. Zato sam uzela GO, odmorila, vidjela šta mogu uraditi drugačije i vratila se malo svjesnije netu, ako se to uopšte može reći.

Kakav je tvoj odnos prema društvenim mrežama i koje su najveće razlike između njih i blogovanja?

Volim mreže. Baš ih volim. Zahvaljući npr. Fejsbuku stekla sam dosta poznanstava, neka baš bliska prijateljstva su nastala iz njih, a odlična su platforma za privući i naći istomišljenike i ljude istih i sličnih interesovanja. Naravno, ovo sve ima svoje naličije, ali šta sa tim sam rekla u prethodnom odgovoru. Blogovanje je opet nešto ličnije, preglednije, nešto što ti može pomoći da predstaviš sebe i ono što (ne)znaš.

Nepresušna a po nekima i napadna tema na internetu je konstantna potraga za stalnom srećom i ispunjenošću, bombardovani smo motivacionim pričama svakog dana. Šta tebe čini srećnom i ispunjenom ovih dana?

E jest vala. Mene? Pa ne tražim mnogo. Kad uspijem zadovoljiti osnovne biološke potrebe, pogotovo potrebu za snom :D ono što meni treba najviše je, znam da ćeš reći da je kliše, je boravak u prirodi. U zadnje vrijeme toga ima manje. Sa djecom preko ljeta smo se uspjevali organizovati ali po magli i ružnom vremenu je jednostavno nemoguće. Djeca me naravno dosta ispunjavaju a zadnjih godinu dana idem i u pravcu otkrivanja sasvim novog pravca u profesionalnom smislu za mene — psihoterapije.

Kako god okreneš, porodica me usrećuje, a kad se spoji fizička aktivnost sa tim, niko sretniji od mene.

kliše pitanja za kraj

Sa kim bi volela da podeliš večeru i o čemu bi volela da razgovaraš sa tom osobom (članovi porodice se ne računaju :) )

Joj, za početak bih voljela da izbacim večeru! :D Sad si me baš zatekao sa tim pitanjem. Da je živ, baš bih voljela da se ispričam sa Ćopićem. Pošto njega nema, sasvim bi bila zadovoljna da se porazgovorim sa Branimirom Štulićem. Vjerovatno bismo se posvađali na kraju ali nema veze.

Kada si bila mala šta si želela biti kada porasteš?

Od špijuna preko arheologa do učiteljice. Eto. Toliko o tom.

Šta je na poslednjoj fotografiji koju si uslikala i zašto je taj momenat bio važan?

Oš da je vidiš? :D Muža, prijatelja i oboje djece. Njih dvojica drže sina, jedan za ruke, drugi za noge, a Seka satelitira oko njih. Nema bitnijih momenata od nasmijane djece.

Koja je najbolja stvar koja ti se desila ove godine?

Ove? U ovih 25/6 dana? Od malih pobjeda, izdvojila bih prvo noćenje djece kod moje mame :) Nas dvoje smo imali vikend za sebe. U konkurenciji u tom vremenskom razmaku, ovaj događaj je svakako među najboljim :)

Šta sam propustio da te pitam a ti bi volela da odgovoriš?

Ništa. Bar se sad ne mogu sjetiti. Zadovoljna sam :D


Hvala na pažnji 

Коментари