Izgleda da je referendum u Škotskoj pokrenuo separatističke duhove i
strah od separatizma na celokupnom evropskom kontinentu koji je domaćin
nebrojenim secesionističkim pokretima.
Kako
i ne bi, za razliku od mnogih separatističkih pokreta, Škotska je uspela na
izuzetno miran i civilizovan način dođe do referenduma o svojoj nezavisnosti i
osim toga Škotska nije neka mala i nepoznata država za koju znaju samo njeni
najbliži susjedi, naprotiv rječ je o izuzetno poznatom dijelu izuzetno poznate države i nekada moćne
imperije.
Međutim posmatrajući proces dolaska do referenduma a posebno period
kampanje koji traje već dvije godine
nameću se pitanja kako bi referendum funkcionisao u Republici Srpskoj i
kakve sve nedoumice se nameću i na kraju krajeva da li Republika Srpska ima
budućnost kao nezavisna država.
Pitanje disolucije BiH ili samo odvajanja RS je izuzetno osetljivo
pitanje, mnogi političari i analitičari tvrde kako ona nije moguća bez
krvoprolića i upravo stoga je neophodno da ako ikada dođemo u takvu situaciju
da njom rukovodimo pažljivo i potpuno
svesni mogućih loših i dobrih posljedica.
I
zaista takvo osetljivo i izuzetno važno pitanje ne treba potezati olako kako je
to dosada bila praksa u BiH, gde se pitanje referenduma poteže sa
dnevnopolitičkim ciljevima ili od strane malobrojnih desničarskih organizacija.
Pitanje čiji je jedini cilj do sada bilo da raspali nacionalne strasti a ne da
se ozbiljno uhvati u koštac sa eventualnim problemima i pitanjima koja se
neumitno postavljaju u takvoj situaciji.
Na
taj način se samo pitanje nezavisnosti znatno obezvređuje i sa jedne strane
postaje petparačka priča i svakodnevna politikantska tema, dok sa druge strane
tako bitna tema može biti “kidnapovana” od strane ultra nacionalista što sa
jedne strane otežava dobijanje eventualnog zelenog svetla za referendum i vodi
ka referendumu proteklom u najgoroj mogućoj klimi i u tom slučaju potvrđuje
teoriju da bi eventualna disolucija BiH predstavljala značajni bezbednosni
rizik koji bi se mogao pretvoriti u još jedno krvoproliće.
Stoga
pogledajmo kako su to uradili Britanci i Škoti, kako bi mi u slučaju da dođemo
u takvu situaciju mogli da odreagujemo civilizovano, ne ugrožavajući bezbednost
i budućnost.
Sam
dolazak do referenduma u slučaju BiH i RS bi bio znatno bolniji proces
zahvaljujući nedavnoj istoriji, ali za razliku od primera Škotske u našem
slučaju bi se jako teško izbeglo uplitanje međunarodnih faktora koji imaju
značajno učešće u BiH preko OHR-a i drugih organa. Čitava ta delikatna
ravnoteža bi sam dolazak do referenduma učinila prilično tegobnim putem, koji
bi mogao značajno da pogorša odnose u regionu ukoliko se svi politički igrači
ne bi ponašali odgovorno i ukoliko bi nacionalizam preuzeo barjake u političkom
životu. Dovoljan je jedan ambiciozni ludak da stvari krenu jako lošim putem.
Međutim ono što je najbitnija pouka Škotskog referenduma da je neophodno
rešiti enorman broj pitanja koja često ljudima baš i nisu uvek na pameti. Tokom
par godina kampanje u Škotskoj impozantan broj pitanja je postavljen a mnoga još uvek nisu razjašnjena, kod
nas o velikom broju tih pitanja se i ne razmišlja dok neka nisu primenljiva na
slučaj RS.
No,
pre rešavanja svih tih pitanja, kod nezavisnosti Republike Srpske se nameće
jedno znatno bitnije pitanje: "Da li zaista postoji namera za postojanje
nezavisne Republike Srpske ili je konačni cilj ujedinjenje sa Srbijom?”.
Zaista od odgovora na ovo pitanje zavise svi drugi odgovori. Nema sumnje
da među onim koji se zalažu za nezavisnost RS postoji značajan broj onih koji
to vide samo kao korak do ujedinjenja sa “maticom”. U slučaju da se ostvari ovaj
scenario nijedno od pitanja koja bi se postavila u vezi sa nezavisnošću RS
suštinski ne bi imalo veliki značaj, pošto bi bili ulaskom u Srbiju rešena i
pitanja odnosa sa ostatkom BiH a i pitanja monete, vojske, unutrašnjeg uređenja
i sl.
Ali
ovo pitanje nije značajno samo sa tog aspekta, odgovor na ovo pitanje je
značajan jer postoji grupa ljudi u koju spadam i ja koja misli da je bolje
imati entitet u BiH sa nadležnostima koje taj položaj nosi nego da RS utapajući
se u Srbiju izgubi svu autonomiju i privilegije koje ima. Beograd danas ne vodi
računa o onim opštinama u Srbiji koje su na rubu sadašnjih granica a o njegovom
interesu za Novi Grad npr. nema potrebe ni pričati.
Dok u
BiH politički predstavnici iz RS imaju itekako značajnu moć, politički
predstavnici RS u Srbiji bi bili između
marginalnih i apsolutno beznačajnih. Da ne govorimo o verovatno znatno manjoj
količini finansijskih sredstava koja bi nam ostajala.
Takođe samo ujedinjenje nije jednostavan proces, pratile bi ga značajne
promene za sve državne sisteme koji bi bili integrisani , što bi ispratilo
promene u svim sferama javnog života, (na bolje ili gore) poput zdravstvenog i
penzionog osiguranja do plata javnih službenika i plata u državnim firmama koje
bi bile integrisane.
Promene bi bile i na lokalu pošto bi znatan broj opština u RS bio u
riziku da izgubi status iste.
Sa
druge strane u slučaju zaista suštinske nezavisnosti, ostaju značajna pitanja
vezana za monetu, odnose sa ostatkom BiH. dok sa druge strane mnoga pitanja su
već rešena zahvaljujući nadležnostima koja RS već ima, tako da bi to mogla biti
znatno jednostavnija tranzicija.
Na
sva ova pitanja mi dan danas nemamo spremne odgovore, a o njima često uopšte ni
ne razmišljamo.
Stoga
svi oni koji se zalažu i bore za referendum o nezavisnosti RS bi trebali dobro
da pogledaju u primer Škotske i Velike Britanije inače što više, jer upravo je
na njima odgovornost da ovako značajnim pitanjem bude rukovođeno na način koji
bi umanjio neizvjesnost nakon donošenja eventualne pozitivne odluke i kako bi
se sam proces donošenja iste odigrao u demokratskoj atmosferi i kako bi se
maksimalno smanjila uloga desničarskih organizacija i kako referendum ne bi
vodio ka najgorem od svih scenarija.
.
Коментари
Постави коментар