Lažni altruizam i prava životinja

 Neka od naljepših sećanja i najranijeg detinjstva ja vežem uz brojne ljubimce koje je moja porodica imala, i mislim da taj sentiment dele svi oni koji su bili srećni da tada imaju ljubimca i da su njihova Ara i Vinsent donosili njima radosti koliko su moji foksterijeri donosli meni.

 Dan danas sam veliki ljubitelj životinja, od kućnih ljubimaca do divljih zveri. Razlozi zašto ljudi vole svoje ljubimce i životinje su opštepoznati, mi svoje ljubimce prevashodno volimo zato što od njih dobijamo bezuslovnu ljubav i pažnju, nešto što je od ljudi teško dobiti.

 

  Moj odnos prema životinjama se može sveti na to da sve životinje volim više od svih ljdui mada neke ljude volim više od svih životinja.
 
moj slatkiš :)
 No veliki deo našeg društva na životinje ne gleda tako a značajan deo ih mrzi, ili to pokazuje svojim delovanjem. Prilično česti su slučajevi gde su ljudima ljubimci otrovani, a na uvođenje ljubimca u lift, javni prevoz u gradovima koji ga imaju ili u lokale se gleda sa velikim neodobravanjem.

 Za narod koji se prosečno kupa jednom nedeljno pokazujemo izrazitu zabrinutost za čistoću kućnih ljubimaca, iako su često ti kučni ljubimci posebno oni koji žive u stanovima daleko čistiji od nekih naših sugrađana.

 No osim trovanja, lošeg odnosa i stava nije retkost da budete i meta komentara dušebrižnika i altruista koji će vas opomenuti kako “ne treba hraniti džukelu jer deca gladuju” ili vam reći kako “treba da pravite/šetate dete a ne da šetate džukelu” ukoliko ste osoba ženskog pola.

 I upravo to: usred celokupno jako lošeg odnosa prema životinjama na koje se gleda ili kao na nešto opasno i prljavao ili kao na najobičnije žive alatke i način sticanja koristi, neprestanog izbacivanja ljubimaca na ulicu i generalno ne pokazivanje ni najmanje brige za njih oni koji se zalažu za njihova prava su meta napada.

A meta napada su zato što se na ovom prostoru ni jedan jedini problem ne sme rešavati do se ne reše drugi “veći”, “urgentniji” problemi, zaboravljajući da uvek postoji neki veći problem. 

 Dok se gomile ubiše brinući se na rečima za tu gladnu decu, zanima me koliko njih je otišlo da donira ili volontira u svratištima za decu ulice i koliko je njih spremno da usvoji onu koja su u domovima za nezbrinutu decu. 

 Kako mislimo rešavati probleme ako mislimo da napadamo one koji pokušavaju da reše probleme koji se njih tiču i na čije rešavanje možda mogu da utiču ili planiramo dovijeka zaustavljati druge zato što oni obraćaju bažnju na pitanja koja se drugima ne čine urgentnim.

 Na kraju krajeva i ta priča o rešavanju  nekih drugih “većih problema” predstavlja pre svega jednu veliku laž koju sebi govori znatan deo društva. Oni koji znaju šta je potrebno i koji s bolje za neko bolje društvo sigurno guraju klipove u točkove onih koji rešavaju neki društveni problem samo zato što to nije problem čije rešenje oni traže. 

 Mi nismo spremni niti želimo da rešavamo najsitnije moguće probleme oko nas koji se mogu rešavati najobičnijom pristojnošću i stoga ja ne vjerujem u to da isti oni koji ne mogu da se udostoje da bace svoj otpad u kontejner a ne u reku su zainteresovani da rešavaju neki drugi ozbiljnji problem.

 Kako očekivati da društvo koji nije spremno da reši probleme koji ne zahtevaju novčana ulaganja već samo malo manira zaista može da reši “veće probleme”.

 Nikako.

 Stoga, nema mesta kritici bilo kog pokreta koji pokušava da reši neki problem. To što oni ne rešavaju problem koji se vama čini neće uticati na to da li će taj problem biti rešen, pogotovo imajući u vidu da mi kao društvo nemamo kapacitet da se uhvatimo u koštac sa tim problemima i da pronađemo rešenje koje je primenljivo u našim uslovima.

A oni koji misle da su prava životinja apsolutno nebitan problem neka se skupe i neka reše te veće probleme umesto što napadaju one koji to rade ili su već uradili.

Коментари