Sređivanje utisaka poslije velikih nesreća
je proces koji svakako traje i tako treba da bude, s vremena na vrijeme
neki utisci će biti jači a vremenom mijenjaće ih drugi, no javni diskurs
je posljednjih dana uspio da potopi ljudsku nesreću i na površinu
izbaci dilatntnost i potpun nedostatak kontakta sa realnim svijetom
gospode iz političkih elita. Prošlo je dovolljno vremena da sumiramo
prve utiske, stoga ovo su moji utisci o poplavama kako u BiH tako i u
Srbiji, mnogi od njih neugodni, no za kraj je ostao onaj koji nam vraća
vjeru i nadu u ljude.
Uspješno propuštajući trenutke lucidnosti
političke i vjerske elite su vješto identifikovale krivce za užas koji
nas je zadesio; boga, prajd, bradatu ženu/muškarca u haljini (Končita
Vurst je u pitanju, da cijenjeni čitalac ne pomisli da su u pitanju
vladike i drugi “oci” u mantijama, oni ne izazivaju poplave već skok
cijena luksuznih automobila) te tako uspjeli da prospu cisternu fekalija
po žrtvama pretvarajući njihovu i nesreću njihovih porodica u političke
i ideološke poene, sve usput pozivajući nas smrtnike i grešne da
stanemo uz svoje oce i voljene vođe.
Nivo neodgovornosti i manipulisanja poslije
poplava prijeti da pređe nivo vode tokom njih. Srećom neodgovornost,
demagogija i manipulisanje ne odnose ljudske žrtve, bar ne direktno.
Da li je više sramotno ili poražavajuće da
država koja se nalazi u Evropi u 21. vijeku poput čopora praljudi ili
predcivilizacijskog plemena drhti na svaki nagovještaj elementarne
nepogode. Plašeći se predcivilizacijski ljudi i oni u osvit iste su
vremenskim prilikama davali božanska svojstva i identitete. Danas kao
prije nekoliko hiljada godina krivac za sveopštu nesreću su Bog i vodena
zmija. Tvrdnje vrhunskog bezobrazluka nastale sa ciljem da se
stanovništvo ubijedi u nemogućnost stvaranja iole efikasnog
bezbjednosnog sistema i kako bi se istovremeno skinula odgovornost od
onih koji su odgovorni za stvaranje i održavanje istih tih sistema.
Mitološka snaga i moć elementarnih nepogoda
u BiH i Srbiji 21. vijeka su izgovor (koji neki možda i prihvataju) za
apsolutnu nesposobnost i javašluk kako u vođenju organa civilne
bezbjednosti, vodoprivrednih preduzeća, anemičnu i zakašnjelu reakciju
vlasti potpomognutu lošim komunikacijama i nesposobnošću kadrova.
U nekom normalnom društvu ne može da prođe nekoliko dana od upozorenja RHMZ-a do toga da se upali lampica nekolicini moćnika.
U nekom normalnom društvu ne može da prođe nekoliko dana od upozorenja RHMZ-a do toga da se upali lampica nekolicini moćnika.
Možda neko nekada shvati da je kasno upozoravanje i objašnjavanje životne opasnosti atak na sam ljudski život.
Možda neko nekada shvati da nije dovoljno
dići uzbunu i dati znak za evakuaciju već da treba imati spreman plan
šta poslije, plan gdje smestiti evakuisane, kojim putevima se
evakuisati, da treba imati spremljenu materijalnu pomoć ili makar
osnovne uslove za one koji su evakuisani.
Možda neko nekad shvati da kada spasavanje
počne tada je za mnoge kasno, možda ne za spašavanje života ali za ono
što su ljudi stvarali i za šta su se borili tokom života.
Možda mi shvatimo da nismo bili spremni ni
malo i da smo se organizaciono ponijeli kao predcivilizacijsko pleme
stihija je naišla iznenadivši nas a mi nismo imali nikakav plan da se od
nje zaštitimo.
Neko za to mora odgovarati, no pošto su
naši političari opštepoznati u svijetu a i šire kao jako odgovorne i
moralne osobe za to se očigledno ne moramo brinuti.
Drugi i na sebi svojstven način užasniji i
moralno bijedniji utisak su ostavili oni koji su pokušali manje ili više
da iskorite ljudsku nesreću i žrtve da bi učvrstili svoje položaje u
društvu ili steki profit nesrećom.
Ovog puta pionirski poduhvat preduzelo je udruženje ljubitelja luksuza koje takođe obuhvata i arhijereje SPC koji su skladno našem predcivilizacijskom odnosu prema stihijama odlučili da organizuju moleban za prestanak padavina a usput odlučili da puste malo oduška mržnji.
Ovog puta pionirski poduhvat preduzelo je udruženje ljubitelja luksuza koje takođe obuhvata i arhijereje SPC koji su skladno našem predcivilizacijskom odnosu prema stihijama odlučili da organizuju moleban za prestanak padavina a usput odlučili da puste malo oduška mržnji.
I tako saznadosmo iz njihovih asketskih
usta da je milosrdni Bog odlučio da nas podsjeti usmrćivanjem nekoliko
desetina ljudi u uništavanjem još nekoliko hiljada života njemu jako
stalo da u ovom univerzumu ova vrsta sisara nikako ne smije da pokazuje
ljubav prema osobi istog pola. Ergo, LGBT populacija je kriva za
cjelokupnu našu nesreću. Ono što ja ne znam kako osoba koja je to
izjavila nije poslata “među četiri zida” ne svoja, već zatvorska.
Nije ni vlada Srbije mnogo kaskala za
istom, poslije takmičenja čijih je predaka više ubijeno prešli smo u
takmičenje u tome čija je nesreća veća. No to nije slučajno, već
nažalost izuzetno sračunato.
Brojke su hladne, one omogućuju razumno sagledavanje posljedica i problema a samim tim omogućavaju i racionalan pristup problemu i njegovim uzrocima. Racionalno pristupanje uzrocima je nešto čega se vlasti plaše jer ako budemo racionalno sagledavali problem shvatićemo ulogu i veličinu njihove nesposobnosti i (ne)odgovornosti.
Brojke su hladne, one omogućuju razumno sagledavanje posljedica i problema a samim tim omogućavaju i racionalan pristup problemu i njegovim uzrocima. Racionalno pristupanje uzrocima je nešto čega se vlasti plaše jer ako budemo racionalno sagledavali problem shvatićemo ulogu i veličinu njihove nesposobnosti i (ne)odgovornosti.
Stoga se brojke izbjegavaju i insistira se
na ličnim utisima i plimi osjećanja, zahvaljući širenju ličnih utisaka,
svjedočenja koja su sa osnovom strašna ili srcecijepajuća takođe se
maskira veličina problema omogućujući da on izgleda veći nego što jeste a
i hrane se emocije stanovništva umjesto racio i tako polave mogu lakše
da budu “biblijskih razmjera” i “hiljadugodišnje” kada svi dijelimo
osjećanja straha i nesigurnosti pred stihijom lako je manipulisati
razmjerama onoga što je moglo biti učinjeno da bi se ta stihija
kanalisala i da bi se njen rušilački efekat unekoliko smanjio.
Zahvaljujući hranjenju emocija umjesto
racia Vučić može da govori o desetostruko većoj šteti u Srbiji nego u
okolnim državam iako je ona znatno manja čak i od one nastale u BiH.
Omogućujući da putem emocija i ličnih
utisaka stihija dobije mitske razmjere stvara se klima u kojoj vlasi ne
bi trebali da se dosjete da su mnoga od tih plavnih područja plavljena
svakih nekoliko godina u sličnim razmjerama mada ne odjednom i da se
decenijama nije uradilo ništa na tome. Cilj ostaje isti: ubijediti narod
da su te “biblijske” polave bile apsolutno nezaustavljive i
nepredvidljive.
Utisak treći koji je djelimično i utisak
drugi je da iako neke “novine” imaju pravo da šire paniku objavljujući o
potopu, i plutajućim tijelima bez imalo sankcija a premijer vlade
Srbije možda da guta knedle, uzdiše i govori grobnim glasom šireći
paniku preko malih ekrana. Međutim sve to je nekako krivično djelo ako
tri osobe sa društvenih mreža rašire neke druge informacije. Lijepo je
bilo vidjeti kako je perjanica cenzure sa kraja devedestih uspješno
otkriva svoje lice dok su nestajali, tekstovi i blogovi.
Bile je pomalo tužno gledati kako neko ko treba da bude prvi među jednakima poput učiteljice naređuje svojim ministrima (ljudima od integriteta koje je on lično birao po tom kriterijumu) šta i kako treba da rade i kako su ne samo vlasti u RS i Srbiji nego i nesretne opozicije pokušavale ući u kadar i ukrasti koji politički poen na ljudskoj nesreći.
Bile je pomalo tužno gledati kako neko ko treba da bude prvi među jednakima poput učiteljice naređuje svojim ministrima (ljudima od integriteta koje je on lično birao po tom kriterijumu) šta i kako treba da rade i kako su ne samo vlasti u RS i Srbiji nego i nesretne opozicije pokušavale ući u kadar i ukrasti koji politički poen na ljudskoj nesreći.
No ipak imamo jedan veliki plus, možda
dugoročno on neće biti tako važan no možemo da se nadamo da hoće, a to
je da smo pokazali mi obični građani uprkos vlastima (a ne stajući uz
njih) možemo pomoći jedni drugima i da to želimo da uradimo, da
humanost, solidarnost i empatija ne poznaju granice. Mi za sada možemo
sa punim pravom da budemo ponosni na sebe, ali da bi naša svakodnevnica
obilovala time moramo da se potrudimo. Da podjela na “nas” i “njih” ne
treba da bude nacionalna već na “nas” humane i “njih” politikante i
manipulatore.
objavljeno na frontal.ba
Коментари
Постави коментар