Zadužbinarstvo u Republici Srpskoj i drugi vicevi

tekst objavljen na frontal.ba

 Naleteh tako na internetu, (preporukom nekog internet prijatelja) na zanimljiv članak sa temom odsustva empatije u našem društvu u globalu, no onaj deo koji me je zaintrigirao odnosio se na nedstatak zadužbinarstva u modernom srpskom društvu, vajkajući se i pozivajući na neka sretnija vremena iz naše istorije, vremena kad su moćnici i bogataši davali nešto nazad svom narodu.

  Gde se, molim lepo, izgubiše svi ti, nama preko neophodni ljudi?

  Gde je kralj Milutin, čovijek koji je ratovao protiv svog rođenog brata, koji je odveo u slepoj borbi za vlast verovatno hiljade ljudi u smrt?!

  Njegovih četrdeset manastira i crkava i njegovo mecenstvo nije za pobudu imalo svekoliku brigu za narod srpski, za njegove bedne sluge, kmetove, polurobove... u to vreme se nije čestito znalo ni za pojam nacije a kamoli da je postojala biga za nacionalnu kulturu i prosvećivanje naroda, a ako je neko i imao takve ideje taj uglavnom nije bio vladajući u Srbiji (kao jel'te, što je i danas slučaj).

  Nije ovo haranga protiv njegove velike zadužbine, koja je svakako dragulj u kruni naše kulture, nije ovo ni neka haranga na ličnost ovog svetca, ovo je podloga za harangu na krda, čopore ili u šta se već udružuju gmazovi današnjeg vrijemena.

  Neke su veličanstvene zaostavštine nastale iz interesa, Milutinova kao izraz pokazvanja njegove vladarske veličine i veštine, zadobijanje poverenja vjekovnog osolonca našeg naroda - crkve i na kraju krajeva kao sredstvo pokazivanja podanicima njegove velčine i snage. Kao izraz njegove sklonosti ka umetnosti u krajnjem slučaju.

   I pored svih okolnosti njegovo zadužbinarstvo je veliki dopinos narodu koji možda on nije ni poznavao. Vredno je.

 U početku novostvorene srpske države, mnogi ljudi koji su se obogatili bili su „ljudi iz naroda”. Osobe koje su nosile sa sobom duh naroda u kom su nastale. Mnogi od njih su željeli da Srbija u novostvorenoj slobodi dosegne neke vrhove, htjeli su pomoći narodu kom su pripadali.

  Podizali su škole, univerzitete... pomagali jer su želeli da svom narodu vrate jedan deo onoga što su stvorili, željeli su da ostanu upamćeni kao dobrotvori.

 A gde smo mi u ovom novostvorenom srpskom entitetu?

  Naša „elita”, ona koja bi trebala da sadrži dobrotvore, nije nastala kao rezultat teškog i napornog rada, njihovo bogatstvo nije nastalo radom već prevarom i mahinacijama, oni nisu obični ljudi naše sredine.

  Naša „elita” je gomila lešinara, bezobzirnih kriminalaca koji su se do onoga do čega su se dočepali došli na najbestidnije, najogavnije načine.

Naši bogataši, ljudi na uglednim i moćnim mestima su krvožedne pijavice, ratni profiteri. Ljudi koji su izbeglicama prodavali flašu vode po trostrukoj a onima koji su ostali žito po desetostrukoj ceni.

  To je ona grupacija koja se „snašla”.

  Takođe oni su šampioni u poltronstvu, kičmenjaci bez kičme, bagra bez mišljenja i morala... Mi pričamo o ljudima koji su bili spremni na nemala zla da bi se dočepali pozicije, oni koji su spremni i dan danas da vladaju uz pomoć straha i nisu ni zašta drugo.

  Gomila nesposobnjakovića koja i dan danas živi od našeg straha, od naše bedne borbe za egzistenciju. Gomila, spremna da odvuče narod u najdublju provaliju zarad "trideset srebrnjaka".

Ti profili su na mestu onih koji su nekada davno bili zadužbinari.

  Da, zadužbinarstvo u Republici Srpskoj...

i drugi vicevi.

Коментари