недеља, 12. фебруар 2017.

Kada je prekasno zaustaviti fašizam – prema Štefanu Cvajgu

Tokom ljeta 1941. dok su novinski članci nagovještavali potonuće civilizacije u tamu, Štefan Cvajg, austrijski emigrant i pisac, grozničavo je sastavio prvu verziju svojih memoara „Jučerašnji svijet“ („The World of Yesterday“). Njegova voljena Francuska godinu dana ranije pala je pred nacistima. Blic (nacističko bombardovanje Britanije tokom Bitke za Britaniju prim. aut.) je dostigao vrhunac tokom maja kada je tokom samo jedne noći poginulo više od hiljadu i pet stotina stanovnika Londona. Operacija Barbarosa, kolosalna invazija Sila osovine na Sovjetski Savez tokom koje će skoro milion ljudi poginuti pokrenuta je tog juna. Hitlerove Einsatzgruppen, pokretne ubilačke jedinice pratile su armiju u stopu masakrirajući Jevreje i druge – često uz pomoć lokalne policije i građana.

Sam Cvajg je preventivno pobjegao iz Austrije 1934. Kada je Engelbert Dolfus, Austrijski klerofašistički kancelar tog februara uništio socijalističku opoziciju u kratkotrajnom ali krvavom civilnom ratu, Cvajgov salcburški dom je bio pretražen zbog sumnje da u njemu čuva zalihe oružija za levičarske milicije. U to vrijeme Cvajg je bio smatran za jednog od najznačajnijih Evropskih humanista-pacifista, apsurdna sirovost policijske akcije ga je toliko razbjesnila da je počeo da pakuje svoje stvari još te večeri. Iz Austrije, Cvajg i njegova druga supruga, Lotte otišli su prvo u Englesku a zatim u Novi Svijet, gdje će Njujork postati njihova baza uprkos njegovoj averziji prema njujorškoj gužvi i surovom takmičarskom duhu. Tražeći predah od izbjeglica koje su ga neumorno preklinjale za pomoć u pronalaženju posla, novac i veze, par je iznajmio skroman i sumoran bungalov u Osiningu, Njujork svega milju od Popravnog zavoda Sing Sing. Tu je počeo neumorni rad na svojoj autobiografiji – radeći, kako je sam rekao, kao „da me je gonilo sedam đavola“. Nekih četiri stotine stranica se prolilo iz njega u svega nekoliko sedmica. Njegova produktivnost je bila odraz osjećaja hitnosti: knjiga je bila zamišljena kao svojevrsna poruka budućnosti. Istorijska je zakonitost, pisao je „ da je savremenicima uskraćeno prepoznavanje ranih početaka velikih pokreta koji odlučujuće oblikuju njihovo vrjeme.“ Cvajg je odlučio da za dobrobit budućih generacija kojima je ostavljen zadatak da nanovo podignu društvo iz ruševina uđe u trag tome kako je vladavina Nacista postala moguća, te kako su on i mnogi drugi propustili da uoče njene početke.

Cvajg bilježi kako ne može da se prisjeti kada je prvi put čuo Hitlerovo ime, to je bio period konfuzije, ispunjen gadnim agitatorima. Tokom ranih godina Hitlerovog uspona Cvajg je bio na vrhuncu karijere i čuven kao borac za principe i pokrete koji su promovisali solidarnost među Evropskim nacijama. Pozvao je na osnivanje međunarodnog univerziteta sa podružnicama svim najznačajnijim Evropskim glavnim gradovima sa rotirajućim programom razmene studenata sa namjerom da mlade izloži drugim zajednicama, narodima i religijama. Bio je vrlo svjestan da su nacionalističke strasti izražene tokom Prvog svjetskog rata tokom godina izmiješane sa novim rasističkim ideologijama. Prožimajuća ozlojeđenost, nastala kao rezultat osjećaja poniženja i ekonomskih poteškoća koje su zahvatile građane Njemačke kao posljedica Versajskog sporazuma, mogla se iskoristiti kao pogonsko gorivo za bilo koji od radikalnih i krvoločnih projekata.

Cvajg su upale u oči, disciplina i finansijski resursi izloženi na mitinzima Nacional-socijalista – njihove sablasno sinhronizovane vježbe i potpuno nove uniforme, paradiranje izvanredne flote automobila, motocikala i kamiona. Često je putovao preko granice u Njemačku do malog odmarališta Berchtesgaden gdje je video „male ali stalno rastuće odrede mladih momaka u jahaćim čizmama i braon košuljama, svaki sa jarko obojenom svastikom na rukavu“. Ovi momci su očigledno bili trenirani za napad, prisjećao se Cvajg. Ali nakon sloma Hitlerovog puča iz 1923, Cvajg jedva da je razmišljao o Nacional-socijalistima sve do izbora iz 1930, kada je podrška partiji eksplodirala – od ispod milion glasova dvije godine ranije do preko šest miliona. U tom trenutku još uvijek nesvjestan šta bi popularna afirmacija mogla najaviti Cvajg aplaudira entuzijazmu iskazanom na izborima. On u ovom trenutku krivi učmalost staromodnih demokrata za pobjedu Nacista ocjenjujući rezultate izbora kao „možda ne mudar ali u osnovi ispravan i prihvatljiv revolt omladine protiv sporosti i neodlučnosti visoke politike.“


U memoarima, Cvajg ne opravdava svoj i neuspjeh intelektualaca tog vremena da rano shvate Hitlerov značaj. Pisao je: „Mali broj pisaca koji su uzeli na sebe da pročitaju Hitlerovu knjigu, umjesto razmatranja njegovog programa ismijavali su bombastičnost i naduvenost njegove proze,“ Nisu ga shvatali niti ozbiljno niti bukvalno. Čak i tokom ranih tridesetih, „velike novine demokratske orijentacije umjesto da upozore svoje čitaoce, svakog dana su ih uvjeravale da će pokret… u kratkom roku neizbežno propasti.“ Tašta u svoju obrazovanost i kultiviranost, intelektualna elita nije mogla prihvatiti da su te ideje i neobrazovani „pivnički agitator“ već stekli ogromnu podršku zahvaljujući „onima koji povlače nevidljive konce“, koristoljubivim grupama i pojedincima koji su vjerovali da mogu manipulisati harizmatičnim disidentom u sopstvenu korist. Napokon, Njemačka je bila država u kojoj je zakon imao čvrste temelje, gdje se parlamentarna većina protivila Hitleru i gdje je svaki građanin vjerovao da su „njegova sloboda i ravnopravnost osigurani svečano potvrđenim ustavom“.

Cvajg je prepoznao da je propaganda imala ključnu ulogu u eroziji svjetske savjesti. Opisuje kako je osjetljivost građana otupela tokom Prvog svjetskog rata pred nadolazećom plimom propagande koja je preplavila novine, magazine i radio. Eventualno, čak su i dobronamjerni intelektualci i novinari postali krivci u onome što Cvajg naziva „dopingovanjem uzbuđenja“, vještačko izazivanje emocija koje je neizbežno kulminiralo u masovno rasprostranjenom strahu i mržnji. Opisujući metež i buku koju je izazvao elokventni protest jednog umjetnika protiv rata u jesen 1914, Cvajg smatra da je u tom trenutku „svijet još uvijek imao moć. Još uvijek nije bio utučen organizovanim lažima - „propagandom““. Primjećuje da je Hitler „uznio laž na nivou podrazumijevanja“ baš kao što je pretvorio „anti-humanizam u zakon“. I dok je došla 1939. „više niti jedna izjava bilo kog pisca nije imala značajan efekt… nijedna knjiga, pamflet, esej ili poema“ nisu mogle inspirisati mase na otpor Hitlerovom guranju Njemačke u rat.

Propaganda je istovremeno raspalila Hitlerovu bazu ali i omogućila pokriće za najbrutalniju agresiju njegovog režima. Omogućila je da se potraga za istinom pretopi u žudnju za imaginarnim ishodima kako su želje Evropljana za postizanjem mirnog rešenja globalne krize prevazišle zdravorazumski skepticizam. Cvajg piše: „ Bilo je dovoljno da Hitler samo izusti reč „mir“ - kako bi novine pale u oduševljenje, zaboravile njegova ranija djela, kao i da se suzdrže od postavljanja pitanja zašto se Njemačka bjesomučno naoružava“. Čak i nakon što su pojedinci čuli o izgradnji specijalnih koncentracionih logora i o tajnim odajama gdje su nevini ljudi ubijani bez suđenja, Cvajg priča, ljudi su i dalje odbijali da povjeruju da nova realnost može ustrajati. „Pojedinac bi sebi rekao da je to može biti samo erupcija inicijalnog, nerazumnog besa. Takve stvari ne mogu dugo trajati u dvadesetom vijeku.“. U jednoj od najdirljivijih scena njegove autobiografije Cvajg opisuje kako je video prve izbjeglice iz Njemačke koje penjući se preko Salcburških planina, gazeći potoke beže u Austriju ubrzo nakon što je Hitler postavljen za kancelara. „Izgladnjele, pohabane, uzrujane… one su bile prethodnici paničnog bega of nehumanosti koja će se uskoro proširiti preko cele zemlje. Čak ni tada nisam shvatao, dok sam gledao u te bjegunce, da bi u njihovim bledim licima kao u ogledalu trebao da opazim sopstveni život i da ćemo svi mi, svi mi, svi mi postati žrtve žudnje za moću tog čovjeka.“

U Sjedinjenim Državama Cvajg se osjećao mizerno. Amerikanci su djelovali nezainteresovano za patnju emigranata; Evropa, stalno je ponavljao, izvršava samoubistvo. Jednom prijatelju se povjerio da se osjeća kao da živi “posmrtnu” egzistenciju. U očajničkom pokušaju da obnovi svoju volju za životom otputovao je u Brazil avgusta 1941 gdje su ga tokom prethodnih posjeta, stanovnici tretirali kao filmsku zvijezdu i čija je očigledna rasna izmiješanost stanovništva Cvajg-u djelovala kao jedini put naprijed za čovječanstvo. U pismima iz tog perioda Cvajg djeluje hronično čežnjiv, kao da je otputovao nazad u jučerašnji svijet, ipak i pored sve njegove naklonosti prema Brazilcima i uživanju u prirodnim ljepotama njegova usamljenost je rasla i postajala sve oštrija. Mnogi od njegovih najbližih prijatelja su bili mrtvi, oni koji nisu bili mrtvi , bili hiljadama milja daleko. Njegov san o tolerantnoj Evropi bez granica (oduvijek njegovoj iskonskoj, duhovnoj domovini) je bio uništen. Pisao je piscu Julesu Romainsu: „Moja unutrašnja kriza sastoji se iz toga što ne mogu da se poistovjetim sa osobom u mom pasošu, sopstvom egzila.“ Februara 1942, zajedno za Lotom, Cvajg je uzeo preveliku dozu pilula za spavanje. U formalnoj oproštajnoj poruci napisao je da mu je djelovalo bolje povući se sa dostojanstvom u pravo vrijeme, živeći „život u kojem je intelektualni napor predstavljao vrhunsko zadovoljstvo, a sloboda pojedinca najviše zemaljsko dobro”, napisao je“

Ne mogu da se ne pitam koliko daleko na skali moralne degradacije bi Cvajg postavio Ameriku u njenom trenutnom stanju. Imamo magnetičnog vođu koji konstanto i nemilosrdno laže – ne patološki već strateški, da smiri svoje protivnike, da razbjesni svoje pristalice, podstakne haos. Amerikanci su zbunjeni i utrnuli pred poplavom lažnih vijesti i dezinformacija. Čitajući u Cvajgovim memoarima kako tokom godina Hitlerovog uspona na vlast, mnogi dobronamjerni ljudi „nisu mogli ili nisu željeli spaziti da je u pogonu nova tehnika svjesne, cinične amoralnosti“, teško je ne misliti o neprilici u kojoj smo trenutno. Prošle sedmice dok je Trump potpisivao drastičnu zabranu imigracije koja je izazvala proteste širom države i sveta i nakon toga nastojao ublažiti proteste malim umirujućim potezima i demantima, razmišljao sam o jednoj drugoj ključnoj tehnici koju je Cvajg identifikovao kod Hitlera i njegovih ministara: svoje najekstremnije mjere uvodili su postepeno i strateški u cilju odmjeravanja kako je svaki od novih protesta primljen u javnosti. „Samo po jedna pilula, a onda moment čekanja i osmatranja snage djelovanja kako bi uvidjeli da li će svjetska savjest svariti i tu dozu.“, piše Cvajg. „Doze su progresivno bile sve jače sve dok cela Evropa nije konačno postradala od njih.“

I pored toga Cvajg bi mogao primjetiti da danas, predsjednik Trump i zlokobni „oni koji vuku konce“ još uvijek nisu učvrstili protokole za vršenje vlasti. Jedna tragična lekcija „Jučerašnjeg svijeta“ je to da i u kulturi u kojoj je dezinformacija postala sveprisutna, gdje sa ljutita baza podržana od strane različitih imućnih interesnih grupa osjeća osnaženom konstantnim lažima harizmatičnog lidera – centar se može održati. Cvajgovo gledište je da je posljednji udarac neophodan za strmoglavljivanje Njemačke katastrofe zadat februara 1933, kada je u Berlinu spaljena zgrada parlamenta – za podmetanje požara Hitler je optužio komuniste mada neki istoričari još uvijek vjeruju da je napad izveden od strane samih nacista. „Jednim udarcem pravda u Njemačkoj je smrvljena,“ prisjeća se Cvajg. Razaranje simbolične građevine, plamen koji nije odnio niti jedan život, postalo je povod da vlada započne terorisanje sopstvenih građana. Kobni požar se dogodio manje od trideset dana nakon što je Hitler postao kancelar. Mučna snaga Cvajgovog memoara leži u bolu izazvanom pogledom u prošlost i shvatanju da je postojal prozor mogućost za djelovanje i otkrivanju kako iznenada i neopozivo taj prozor može biti zatvoren.

George Prochnik je autor knjiga “The Impossible Exile: Sefan Zweig at the End of the World” i “Stranger in a Strange Land: Searching for Gershom Scholem and Jerusalem”


izvor: New Yorker

понедељак, 02. јануар 2017.

"Leni" ili zašto me držite za idiota

Dobro došli u još jedno izdanje plebejskog vodiča kroz kulturu.

Izvukoh ovo iz drafta, prije nekih mesec dana spletom okolnosti dobih kartu za predstavu "Leni" u
Bitef teatru.

Predstava je posvećena rediteljki Leni Rifenštal, poznatoj pre svega po dokumentarno-propagandnim filmovima snimljenim za vreme režima Adolfa Hitlera gde se izdvajaju filmovi "Trijumf volje" o konvenciji Nacional-socijalističke partije i "Olimpija" posvećen Berlinskim Olimpijskim igrama 1936.

Well, ako vas interesuje Leni Rifenštal imate vikipediju, sa više informacija nego što vam ja mogu ikada dati a ako čitate ovaj tekst verovatno imate makar osnovnu ideju o kome je reč.

I upravo ovo je najveći problem predstave "Leni", ovo je predstava koja pored svih dobrih stvari pati od teške krize identiteta koja se ogleda u potpunom neshvatanju publike.

Moguće je pretpostaviti sa velikom preciznošću da značajan deo nas koji smo bili zainteresovani za predstavu o Leni Rifenštal imamo makar osnovno poznavanje ko je Leni i njenog rada, verovatno i već formirane stavove o njoj.

Well, ja sam bar očekivao da je neko u produkciji ili scenarista uzeo tako nešto u obzir. Ali ne, zašto bi ikome takva stvar pala na pamet, a ako pak jeste nisu to uspešno preneli.

уторак, 22. новембар 2016.

Peter Singer - Argumenti za legalizaciju seksualnog rada

Seksualni rad je, kako izreka govori, najstarijia profesija na svijetu – osim što izreka koristi izraz “prostiucija” umjesto “seksualni rad”. Usvajanje manje pežorativnog termina rezultat je promjene u odnosu prema seksualnim radnicima koja je doprinijela da Amnesty International usvoji ovog maja odluku da urgira kod vlada da odbace zakone koji kriminalizuju razmjenu seksa za novac između razumnih punoljetnih osoba.

Apel Amnesty International-a je dočekan sa snažnim protivljenjem – dio je dolazio od strane onih koji nisu uspjeli da razumiju razliku između industrije seksa kao cjeline i trgovine ljudima koja je u mnogim državama tragični pratilac. Niko ne želi da legalizuje, primoravanje, nasilje i prevare i upotrebu maloljetnih lica u industriji seksa. Neke od organizacija koje vode kampanju protiv trgovine ljudima razumiju da je žrtvama trgovine ljudima rizičnije da prijave vlastima da su zarobljene, pretučene i prevarene kada je seksualni rad ilegalan.. Zbog toga je International Secretariat of the Global Alliance Against Traffic in Women aplaudirala Amnesty International-u zbog podrške dekriminalizaciji.

понедељак, 10. октобар 2016.

Kako je bezbožni kapitalizam stvorio američko multikulturalno društvo [prevod]

Vidio sam budućnost Amerike i  ta budućnost je Univerzitet Hjustona.
Hjuston, Teksas je ogroman magnet za imigraciju i njegove velike državne škole su jedna od velikih američkih institucija integracije i uzlazne društvene pokretljivosti. UH je po po određenom mjerilu drugi po raznovrsnosti od svih državnih istraživačkih univerzitetai. To znači da primordijalna rasna dinamika između crnaca i bijelaca ovde ne postoji.
Univerzitetu u Hjustonu ne pohađaju studenti „Azijci“. Pohađaju ga studenti vijetnamskog, korejanskog, indijskog i indonežanskog porijekla i to u velikom broju. Takođe, u velikom broju prisutni su studenti afroameričkog i nigerijskog porekla. Djevojke pokrivene glave nose moderne marame. Kada sam ja završio moj MFA 2015. godine bijelci su i dalje bili najveća grupa studenata ispred Hispanoamerikanaca, 27.6% na prema 27.5%.
Univerzitet u Hjustonu nam pruža jako dobar uvid u to kako će Amerika izgledati tokom života mog sina i veliki broj Amerikanaca – posebno starijih bijelaca je prilično uznemiren takvom budućnošću.

уторак, 06. септембар 2016.

Nova politička podjela [prevod]

Nova politička podela 

Konvencijama političkih stranaka u Sjedinjenim Američkim Državama nemoguće je pronaći paralelu. Aktivisti  levice i desnice okupljaju se kako bi izabrali svoje kandidate i proslavili konzervativizam (republikanci) i progresivizam (Demokrate). Ali ova godina je bila drugačija i to ne samo zato što je Hilari Klinton postala prva žena kandidat glavne stranke. Konvencije su istakle novu liniju političke podjele: ne podelu između levice i desnice već podjelu između otvorenog i zatvorenog društva. Donald Tramp ,kandidat Republikanaca sažeo je jednu stranu ove podjele uobičajenom konciznošću: „Amerikanizam, a ne globalizam biće naš kredo“. Njegove tirade protiv slobodne trgovine ponavljane su i od Sandersovog krila Demokratske stranke. 

Amerika nije usamljena, širom Evrope političari koji imaju momentum su oni koji tvrde da je svjet postao gadno, preteće mesto i da mudre države treba da podignu bedeme koji će ga držati van njihovih granica. Ovakve tvrdnje su pomogle u izboru ultrancionalističke vlade u Mađarskoj a u Poljskoj vladu koja nudi Trampov miks ksenofobije i zanemarivanja ustavnih normi. Populističke, autoritarne Evropske stranke levice i desnice danas uživaju podršku duplo veću od one koje su imali 2000 i nalaze se na čelu vlada ili u vladajućim koalicijama u devet država. Za sada, odluka Britanije da napusti Evropsku Uniju je najveća pobeda antiglobalista: glas za napuštanje najuspešnijeg svetskog kluba slobodne trgovine osvojen je ciničnim udovoljavanjem uskogrudim instinktimadeleći najznačajnije stranke po sredini.